23:22 je rezultat glasanja po rezoluciji o jermenskom genocidu komiteta za inostrane poslove američkog kongresa. Neobavezujuća rezolucija, koja poziva predsednika SAD i druge zvaničnike da, od sada pa nadalje, upotrebljavaju reč "genocid" u vezi masakra i masovnih deportacija Jermena u godinama umiruće Osmanske imperije je prošla, dakle, jednim glasom. Za sada nije moguće reći da li će i kada kongres [tzv. full House] glasati o ovoj rezoluciji i time je učiniti obavezujućom.
Uprkos predizbornim obećanjima predstavnicima jermenske dijaspore, da će uraditi sve da se masakri i deportacije tog vremena zvanično priznaju kao genocid, predsednik SAD, Barak Obama, je uložio dosta truda da ova rezolucija ne prođe. No, predizborna obećanja su jedno, a real politika drugo, a narečeni gospodin do sada nije ispunio ni jedno [bitnije] predizborno obećanje [osim eskalacije rata u "AfPaku"].
Udaljavanje jednog od retkih saveznika koji bez mnogo kritike prati pomenutu eskalaciju i svojim trupama obezbeđuje Kabul nije baš u interesu američke real politike. Dodatno, od Turske koja trenutno sedi u Savetu bezbednosti UN-a se očekuje da podrži dalje pritiske ovog tela na Iran.
U telefonskom razgovoru sa predsednikom Turske, Abdulahom Gulom, koji je prethodio glasanju, predsednik Obama je tražio od njega da poradi na požurivanju ratifikacije protokola, koje su Turska i Jermenija potpisale 31. avgusta prošle godine, a koje parlamenti dve zemlje do sada nisu ratifikovale. Ova rezolucija svakako neće biti od pomoći za to požurivanje.
Državna sekretarka, Hilari Klinton, je izjavila nešto na liniji da je potez kongresa bio greška, a odslušao sam i ambasadora SAD u Ankari kako, na solidnom turskom sa jakim američkim akcentom, izjavljuje kako se predsednik SAD, Stejt dipartment i on lično ne slažu sa rezolucijom.
Turska vlada je pozvala ambasadora iz Vašingtona da dođe u Ankarau na konsultacije, koliko dva minuta posle glasanja. Naime, mnoge ovdašnje televizije su direktno prenosile sednicu komiteta u Vašingtonu i dva minuta posle glasanja, premijer Turske, Redžep Tajip Erdoan, je dao dosta oštru izjavu da će ova rezolucija ugroziti ne samo američko-turske odnose, nego i započeti raprošman sa Jermenijom. Sledeće nedelje Erdoan treba da ide u zvaničnu posetu Vašingtonu.
Za sada reakcije drugih faktora turske političke scene nisu onakve kakve bi se mogle očekivati i.e. preterane. Izjava Devleta Bahčelia lidera ultra-nacionalističke MHP [partija nacionalističke akcije] da Erdoan ne bi trebalo da ide u Vašington je za njegov vokabular i uopće način komunikacije veoma umerena.
Deniz Bajkal, lider CHP (republikanska narodna partija) je sinoć dao intervju za Star TV. Dosta ljigavi novinar mu je podastirao pitanja koja omogućavaju maksimalnu količinu vitriola u minimalnoj količini vremena. Naravno, "protokoli su glupost vladajuće partije", kakav mir i prijateljstvo, kakvi bakrači, kad se zna Türkün Türkten başka dostu yoktur [Turčin nema drugog prijatelja osim Turčina – Mustafa Kemal Ataturk]. OK, nije baš citirao, ali je naglasio da je Turska okružena neprijateljima. Bajkal je naravno iskoristio priliku da napadne nameru vlade da reformiše pravosudni sistem i ustav, "niko to ne želi u zemlji, to je isključivo AKP projekat," reče [da, niko, osim 75% naroda po ispitivanjima javnog mnjenja].
Za sada nisam čuo nikog drugog, a jedva čekam da se na temu oglasi Etjen Mahčupjan, naslednik Hranta Dinka na mestu glodura biligvalnog dnevnika Agos. Prema navodima WSJ-a [Wall Street Journal] rekao je:"Mi živimo sa Turcima, a Turska se menja prvi put posle 100 godina. Naravno da je 1915. od ogromne važnosti za nas, ali nije ono kako je kongres SAD naziva."
Šta te ne ubije čini te jačim
Teško da postoji dobro vreme za suočavanje sa avetima prošlosti ili istorijskim skeletima u ormanu za bilo koju zemlju [a jako malo zemalja, ako ijedna, ih nema]. Međutim, činjenica je da ova rezolucija dolazi u izuzetno nepovoljno vreme za tursku vladu. Nije preterivanje reći da ovo može biti kap koja će preliti čašu armijskog "strpljenja" – institucije koja se žestoko opire započetoj demokratizaciji i civilinizaciji zemlje, odnosno naporima vlade da je stavu pod civilnu kontrolu. U ovim okolnostima je izuzetno lako izvesti nacionaliste na ulice i napraviti haos o kome pučisti već godinama sanjaju.
Kao što rekoh za sada izjave nisu prevruće, ali bilo bi pogrešno misliti da ih neće biti u danima i nedeljama koje dolaze.
Godinama su ovakve rezolucije rutinski davljene u američkom kongresu. Nisu prošle ni u vreme Regana, koji je jedini američki predsednik koji je javno okarakterisao užase iz 1915. kao genocid. Uz svu želju da se istorijske nepravde priznaju, da se svako suoči sa kosturima iz sopstvenog ormana, ja moram da primetim da se radi o izvesnoj najblaže rečeno ironiji da je rezolucija usvojena sada, kada su napravljeni prvi koraci ka normalizaciji odnosa dve zemlje. Kada se na čelu obe nalaze dovoljno hrabri ljudi da pruže jedan drugom ruku.
Ne mogu da se ne setim reči zbog kojih je Hrant Dink osuđen po notornom članu 301 i zbog kojih je posle histerije u nacionalističkim medijima, koji su pripremili teren, na kraju i ubijen. Te reči su bile upućene jermenskoj dijaspori, a ona je ta koja gura pitanje priznavanja genocida mnogo, neuporedivo, žešće nego matica – "Replace the poisoned blood associated with the Turk, with fresh blood associated with Armenia." Kako ih ja shvatam te reči znače da se ne sme dopustiti da današnji odnosi i živi ljudi budu taoci istorije. Iako se svim srcem borio za priznavanje jermenskog genocida ne verujem da bi Hrant Dink bio srećan što je to priznanje izglasano u komitetu za spoljne poslove američkog kongresa u ovom trenutku. Naprotiv, prema rečima njegove ćerke, koje je izgovorila kada je raprošman između Jermenije i Turske počeo, on je živeo za momenat otvaranja i pomirenja dve nacije.
***********************************
Beleške na margini
Teško je biti pametan [i moralan] u situacijama kada se real-politika i moral prepliću na ovakav način. Mnoge zemlje [poput Francuske ili Kanade] su svojevremeno priznale jermenski genocid, a da odnosi nisu bili bitno poremećeni. Da, bilo je kolateralnih šteta. Alkatel je ostao bez ugovora za špijunski satelit vredan 200 miliona dolara, a Giat [proizvođači oružja] van ugovora za tenkove vrednog 7 milijardi dolara. No, to je bilo pre deset godina kada niko nije mogao sanjati da će se na polju tursko-jermenskih odnosa nešto bitno promeniti u dogledno vreme.
Ako ovo prođe sa malo nacionalističkog busanja u prsa i povećanjem anti-amerikanizma [koji je u Turskoj već odavno u crvenoj zoni] biće dobro/podnošljivo. To može biti korak ka nekom suočavanju.
Međutim, ako protokoli budu "ubijeni" [o mogućim posledicama na unutrašnju politiku ovde ne smem ni da mislim] biće to korak nazad koji će u dogledno vreme biti teško nadoknaditi.
***
Rober Fisk, dopisnik londonskog Indipendenta sa Bliskog istoka, je svojevrsni aktivista za priznavanje jermenskog genocida. On ga [hmm, jeretički?] naziva the first Holocaust, sa sve velikim "H". Tako se i zove deseto poglavlje njegove knjige The Great Wat for Civilisation, The Conquest of the Middle East, koje sam uzeo truda da iskeniram i pretvorim u PDF fajl, pa ko voli nek izvoli. Držao sam se originalne paginacije i gledao da ispravim sve [sigurno je još ostala gomila]typoe, koje napravi OCR program.
Poglavlje osim što opisuje Fiskove susrete sa preživelima i sa tragovima genocida po sirijskim pustinjama daje dobar uvid i u radove istoričara na tu temu. Međutim, meni najinteresantniji deo je istorija sveCkog beščašća po tom pitanju.
***
Na strani 430 Fisk opisuje događaj koji jako dobro pamtim. Evo prevodim taj deo:
Taner Akčam, turski pisac i istoričar je držao lekciju svom narodu o faktima – realnosti – jermenskog genocida 1915. Ispred široke publike [na TV-u nacionalne frekvencije, prim prev.] on je savetovao pokajanje. "Ako se ne možete nakaniti da ga opišete kao genocid zovite ga masakr ako želite," rekao je. "Ali to je bio zločin protiv humanosti ... Tražite oprost od jermenskog naroda i ... založite se da se u Turskoj različito mišljenje i neslaganje više ne tretiraju kao prestup."
Bile su to teške, izdajničke stvari za tursku publiku, pa je Akčam bio prekidan tokom šest sat gorke televizijske debate 3. februara 2001. "Kako se usuđujete da pustite tog čoveka da govori? Ućutkajte ga!" došao je zapovednički glas iz telefonske linije. To je bila Semra Ozal, udovica bivšeg predsednika Turske, Turguta Ozala. Međutim, Akčam nije odustao. "Ukoliko se ne ogradimo od počinilaca ovog zločina koji je bio genocid, nećemo nikada biti u stanju da se oslobodimo ovog užasnog tereta," rekao je. Tokom celog programa upotrebljavao je tursku reč za genocid – soykırım. "Stalni refren "mi nismo krivi" i uporedo okrivljavanje Jermena, žrtava, veoma šteti turskoj stvari." Akčam je čak citirao Mustafu Kemala Ataturka, osnvača turske države, koji je 23. aprila 1920. proglasio "masakr Jermena" sramotnim činom.
-----
Kažem, dobro se sećam tog programa. Šest sati smo bili zalepljeni za TV, jes' da ja tada skoro ništa nisam razumeo turski, ali mi je Fu prevodila umal' pa simultano. Naravno, i protiv profa Akčama je bila podignuta optužnica po članu 301, pa se posle odustalo od nje. Upravo ta emisija i ono što je posle nje usledilo, a otkrilo je za mene do tada nepoznatu živahnu intelektualnu scenu koja se ne boji tabu tema, je presudno uticala da mi se Orhan Pamuk prilično ogadi kao ličnost [to se sve dešavalo pre nego što su se ovde bitno pomerile granice slobode govora]. Naime, čitave četiri godine kasnije on u samoreklamerskom "pravedničkom" nastupu pred novinarima Tages Anzajgera govori kako je on jedini koji se usuđuje da govori o pobijenim Kurdima i Jermenima. Jeftino i neistinito...
***
Obećani tekst o post-modernom puču je skoro gotov. Prilično je dugačak za blog, a i svestan sam da tema zanima veoma ograničen broj ljudi, pa ću ga objaviti [za dan-dva] samo na "rezervnom položaju" tj. mom privatnom blogu.
EDIT: Obećani tekst o post-modernom puču je gotov. Prilično je dugačak za blog, a i svestan sam da tema zanima veoma ograničen broj ljudi, pa je objavljen samo na "rezervnom položaju" tj. mom privatnom blogu.