Moj gost je istaknuti turski advokat (specijalnost ljudska prava), aktivista ljudskih prava i kolumnista lista Today's Zaman-a, Orhan Kemal Džengiz (Orhan Kemal Cengiz). Posle kratke izmene mejlova dobio sam njegovu dozvolu da prevedem i objavim njegovu današnju kolumnu (i sve prošle i buduće). O tome zašto današnju u beleškama na margini.
by
ORHAN KEMAL CENGİZ
Dok sam pisao ove redove, penzionisani vrhovni komandiri su bili privođeni u vezi plana za vojni puč nazvanog Malj i ispitivani od strane policije.
Još jedna psihološka barijera je pređena u Turskoj. Iz ove perspektive, mogu da svedem ceo Ergenekon proces u jednu rečenicu: Kraj totalne i neupitne nedodirljivosti turske armije. Ahmet Altan je 21. februara objavio članak u Tarafu iz koga bih želeo da citiram nekoliko pasusa, koji elokventno ilustruju šta se upravo sada dešava u Turskoj:
Armija je izvan zakona i iznad pravnog sistema. Ako ovo nije bio slučaj, da li bi toliko mnogo generala bilo u mogućnosti da organizuje sastanke na kome će diskutovati o planovima za pučeve i da li bi JITEM* bio u mogućnosti da ubije hiljade na Jugoistoku?
– – –
* JITEM – Jandarma İstihbarat ve Terörle Mücadele – Žandarmerijska obaveštajna i kontra-teroristička služba. Jedinica koja zvanično ne postoji, odnosno žandarmerijske i vojne strukture negiraju njeno postojanje, a pripisuje joj se odgovornosr za hiljade smrti i mučenja. Njen najverovatniji osnivač žandarmerijski general u penziji Veli Kučuk je uhapšen februara 2008. u prvom valu Ergenekon hapšenja i optuženik je po prvoj Ergenekon optužnici. Prim prev.
– – –
Oni su verovali da su nedodirljivi, da imaju prava da čine zločine i da mogu da čine bilo šta za rad "države." Oni su mislili da su odgovorni državi, ne naciji. Međutim, oni sami su bili država. Tako, kao što vidite, oni nisu bili odgovorni nikome i nisu morali davati odgovore nikome. I nisu.
Taj mentalitet je osnova svih sukoba, debata i svađa u ovoj zemlji danas. Sukob je oko toga da li armija treba da ostane sila izvan zakona.
Odnos armije prema zakonu će odrediti kakva vrsta zemlje će Turska biti. Demokratizacija, modernizacija i razvoj su nemogući sa armijom koja je izuzeta iz legalnog sistema. Opasnost za demokratiju nije "reakcionarnost." Opasnost po demokratiju je armijski izvanzakonski položaj.
Mnogi ljudi u medijima, politici i pravosuđu tvrde da bi "pretvaranje armije u subjekt koji se disciplinuje zakonom" popločalo put reakcionarizmu i dezintegraciji.
Kakva je to vrsta zemlje koja možže ostati sekularna i cela pomoću "kršenja zakona"? Može li biti sekularizma koji je u konfliktu sa zakonom? Možemo li održati jedinstvo koje je u konfliktu sa zakonom?
Naš problem nije reakcionizam ili seperatizam. Naš problem je "bezakonje," nejednakost i plemenski državni poredak. Ako ne menjate taj poredak, onda ćete uvek biti uplašeni od svega zato što će društvo ustati jednom protiv takvog poretka. Ne možete tlačiti religiozne, ubijati Kurde, zanemarivati Alevite, hapsiti levičare, ignorisati armijske zločine i onda očekivati da društvo ostane pasivno.
Društvo je ćutalo 80 godina. Ali mu je dosta svega.
Promene u svetu, pokreti kapitala u Anadoliji i kraj ekonomske zavisnosti ljudi od države su otvorile put za velik deo društva da kaže "dosta je bilo."
Izborni rezultati 22. jula 2007. su bili najjasniji izraz "dosta je bilo" frustracije. Partija Pravde i Razvoja [AK partija] nije dobila izbore. Oni koji kažu "armija treba da bude van domašaja zakona" su ih izgubili. Ova nacija ne želi poredak u kome je šef generalštaba smatran važnijim od pravosuđa, a pravosuđe ćuti kada armija čini zločine. Oni koji brane takav poredak će izgubiti. Oni nemaju šanse i oni to znaju. Upravo zato što su to shvatili napadaju, optužuju i došli su do tačke da više ne mogu da sakriju svoje neuvažavanje zakona.Ja se potpuno slažem sa Altanom, iako ne delim stoprocentno njegov optimizam. Ova trenutna borba u Turskoj će se nastaviti i imaće uspone i padove. Neko vreme zemlja će biti u stanju velike napetosti i ta tenzija može narasti i do "kritičnog" nivoa s vremena na vreme. To nije lak proces.
Druga neprijatna stvar je da postoji veoma jak Egenekon lobi u Turskoj i inostranstvu koji pokušava da predstavi ovaj čitav proces kao "turski islamisti versus sekularna armija." Muka mi je i umoran sam od borbe protiv ovih stereotipa i predrasuda.
Prilično je iritirajuće kada vidiš komentare u nekim Zapadnim publikacijama koji opisuju situaciju kao "borbu za vlast" između "sekularne armije" i "islamističke vlade" kao da se radi o dve jednake sile. Kao da na jednoj strani nije vojna hunta koja pokušava da obori legitimnu vladu. Kao da nije bilo vojnih pučeva u turskoj istoriji. Kao da ne postoji neprekinut period od sto godina armijskog tutorstva u ovoj zemlji. Kao da Turci ne zaslužuju demokratiju. Stvarno je iscrpljujuće...
Zar ne razumete da ako Turska izgubi ovu borbu za demokratiju fašistički režim će osvanuti u ovoj zemlji? Ovo nije "borba za vlast" (power game) ovo je pitanje života i smrti. Ovo je borba koja će odrediti da li će ova zemlja biti vođenja vladavinom zakona ili vojnih hunti koje su uvek uživale apsolutnu i nesalomivu nekažnjivost.
Dok budete čitali ovaj članak, ja ću govoriti na panel diskusiji o Turskoj u američkom kongresu u Vašingtonu. Pokušaću da podelim moje poglede na Ergenekon i ovu borbu koju pominjem sa našim američkim prijateljima. Biće prilično zanimljivo govoriti o Turskoj, čija se istorija upravo pravi.
24. februar 2008.
Orhan Kemal Džengiz
******************
Beleške na margini
O planu za vojni puč pod imenom Malj sam pisao. Prekjuče, u ponedeljak 22. februara, su usledila prva privođenja kao rezultat te istrage. Opet su ta high profile hapšenja izazvala stanovitu napetost u zemlji [koja nije splasla, samo da znate], ali ono što je meni lično diglo pritisak do pomračenja je jadno i bedno izveštavanje Bete [ko preslikana ilustracija koju daje Orhan] i još više imbecilni komentari na tu vest. Na mom "rezervnom položaju" sam tom prilikom istresao barut iz usta.
E upravo zato što sam i ja sick & tired od objašnjavanja da nije u pitanju "sekularizam vs islamizam" i što mi je muka od tog stanovitog rasizma po kome Turcima treba tutorstvo armije [koja ih je tamanila i spremna je da ih tamani na kamare samo da zadrži status quo] i po kome ispada da ne zaslužuju [kakvu-takvu] demokratiju osetio sam bliskost sa Orhanovim tekstom.
*****
Sledeći tekst će obeležiti 13 godina od poslednjeg (uspelog) puča, mekog puča, takozvanog postmodernog puča, 28. februara 1997. Kako se on ne može posmatrati van konteksta prethodnog poslednjeg krvavog puča 12. septembra 1980. tekst se bavi sa oba.
Iz tog teksta ovde dajem teaser, drugi deo priče o ubistvu istražnog sudije Doana Oza [Doğan Öz], 24. marta 1978. u nadi da će se lakše shvatiti o čemu Orhan i Ahmet gore pišu:
Međutim, to je samo prvi deo priče. Ozov ubica, izvesni Ibrahim Čiftči, je relativno brzo pronađen, uhapšen, prepoznat od svedoka i najzad, sam je priznao ubistvo. Posle puča 12. septembra (1980.) njegovo suđenje se prebacuje u vojni sud. Vojni sud presuđuje smrtnu kaznu. Vrhovni vojni apelacioni sud poništava presudu i vraća predmet sudu koji je doneo presudu. I tako tri puta [ne zezam se]. Tri puta je vojni sud donosio odluku o smrtnoj kazni tri puta ju je apelacioni sud poništavao. Onda, četvrtog puta, 1985. se sastala Generalna skupština krivične komore vojnog vrhovnog apelacionog suda [General Assembly of Criminal Chambers of the Military Supreme Court of Appeals] i prosta većina 8 od 15 sudija glasa za oslobađanje Ibrahima Čiftčia.
Inicijalni vojni sud u svom saopštenju povodom te odluke kaže: Dok informacije, dokumenti i svedočenja koje imamo na raspolaganju pokazuju da je ubistvo počinio Ibrahim Čiftči i to je naše uverenje, mi moramo da se povinujemo odluci Generalne skupštine krivične komore vojnog vrhovnog apelacionog suda i stoga da smatramo branjenika ne krivim.
[sada je valjda jasnije zašto mi je toliko draga ona Gručova: Military justice is to justice as military music is to music]