Grad me podseća na jednoroga (engleski „unicorn", za slučaj da sam pogrešio u izboru srpske reči). Ovog puta je grad Beograd, grad gde sam ja pet godina studirao pa pet godina radio pre nego što sam otišao. Ko je zaboravio, a, iskreno, i sam malo znam bez Interneta, ovde možemo da posegnemo za kolektivnim znanjem o jednorogu. Ono što je meni za sad dovoljno je da je jednorog dobar, nesebičan, i misteriozno divan. Kao i grad. A možemo ga uhvatiti, zarobiti, uglavnom ne-fer, prljavom rabotom.
Origami je japanska umetnost pravljenja figura savijanjem papira. Lepak i makaze, seča uopšte, nisu dozvoljeni.
Ili, u origamiju se na stare zgrade ne lepe novi papirni spratovi, po starim ulicama se ne seku stari papirni platani, staro se ne siluje, ne prlja, ne svojata na sebičan način, nego je inspiracija za maštovita sećanja i novo, kreativno "savijanje".
Staro je misteriozno divno, vremeplov koji je moguće samo naslediti, ne možemo ga kupiti, ne možemo ga sami sebi napraviti, niti našoj deci, teško i unucima, staro nam je poklonjeno.
Ili, još tačnije, preci su nam dali na čuvanje dok nam potomci ne ojačaju.
Danas nam Internet rasteže „Mislim dakle postojim" obrazac u „Mislimo dakle postojimo". Grad, malo mesto, nije toliko važno, su to uvek radili onima koji su se u njemu zatekli. Uvek je bio deo identiteta svih nas koji se tamo nađemo, deo onog najdubljeg u nama. Bio je taj deo svojim ulicama, drvećem, drugim ljudima sa kojima smo živeli, ili koji su pre nas udahnuli vazduh koji mi udišemo, koji su dotakli koru drveta koje mi dotičemo.
Tako, brisanje starog, ma kako fine četkice koristili, je uvek neka vrsta vulgarnog, varvarskog, divljaštva, manijakalnog plitkoumnih i plitkoduhovnih ljudi. Izgubljenih ljudi.