Svet je jedno šareno mesto, i vodiće te kuda treba, ako mu pustiš.
Ima još: svet šalje fer poruku kuda ideš i na šta treba da se pripremiš. Samo, moraš biti spreman i da čuješ ono što ti se šapuće, a nije baš lako uvek razlikovati ono što želiš od onoga što stvarno dolazi. Ja ponekad i sam pitam pa onda sanjam, često tu bude odgovora, ali to ume da bude komplikovano: svi ti podsvesni simboli i konteksti prave priličnu zbrku, i nekad ih je teško rastumačiti. Mislim da postoje i lakši načini, za one koji umeju da budu dovoljno opušteni i kada su budni. Neka rečenica, slika ili situacija se povremeno tako fino i jasno izdvoje iz ostatka stvarnosti da je sasvim jasno da nose neku informaciju u sebi.
I tako sam razvio neku vrstu praznoverja prema muzici i njenim porukama. Kod mene se te stvari ne razvijaju baš sasvim olako, mora ipak biti nekog iskustva koje mi nagoveštava, u dovoljnom broju slučajeva, da u tako nečemu ima istine i pravilnosti.
Tada, 1999., u trećoj sedmici meseca marta, pitao sam se (a znam da u tome nisam bio usamljen) da li otići ili ostati; u svega par sati, dok sam vrteo radio stanice i ulazio u kafiće, ovo
mi se onoliko puta pojavilo kao zvučna podloga, koliko je bilo potrebno da shvatim da tu slučajnosti nema.
Tada, ipak sam ostao i na taj način odabrao double. Malo je doduše nezgodno što je u ovom slučaju mogućnost eksperimenta iz objektivnih razloga nedostajala, jer ne znam kuda bi mi život išao da sam učinio suprotno...
Ovo iskustvo mi je još tada prizvalo gotovo izgubljeno sećanje na jednu raniju, mnogo manje stresnu i privatniju, ali ipak situaciju, u kojoj sam na sličan način dobio poruku
Ne treba ni da kažem da i tada informaciju jesam prepoznao ali ne i poslušao, i da se ispostavila kao tačna. Pa, ko nije probao... tešio sam se posle.
Pokušavao sam ja i na druge načine da uhvatim signal u kom će se pravcu razvijati dan; recimo, vozeći se kolima na posao, pratio sam koliko mi se lepo "otvaraju" semafori. Ali, pošto uvek putujem istim putem, a u Novom Sadu postoji nešto kao centralno upravljanje signalizacijom, vremenom sam naučio da prilagodim vožnju rasporedu zelenih svetala. Gorivo verovatno jesam uštedeo, ali na taj način nisam učinio da mi sve što sledi glatko prolazi.
Lično, ne volim da mislim o sebi kao o sujevernom čoveku. Vadim se na to da ima zemalja u kojima crne ptičurine sleću na prozor onoga kome neko u porodici tih dana umire, pa kada se to desi svetski priznatom naučniku, on tome da naziv sinhronicitet. To je, dakle, naučna teorija, a ne sujeverje. Mnogo sam stoga skloniji da ovu svoju osobinu nazovem otvorenost.
Odakle mi uopšte ideja da napišem ovaj tekst ? Pa, od jutros me je jedna pesma, takoreći stvar, opet presretala sve dok nisam shvatio da se u njoj izvesno krije neka poruka. E sad, koja... to je već nešto što nisam voljan da podelim sa blogoditorijumom...
Svet je šareno i zanimljivo mesto, i vodiće te kuda treba