Na mom prethodnom blogu pojavila se ideja o stavljanju banera na naslovnu stranu 92:
Evo da ja dam prvi predlog, zasto ne bi nas dvoje (i svi koji hoce da nam se pridruze) kupili od B92 pravo na baner na homepage-u B-92, nesto slicno onom o poginulim vojnicima, koji bi podsecao one koji mogu (i koji bi trebalo da hoce) da urade vise od nas da urade bar nesto.
Na zalost, ja ne verujem da bi takva akcija u Srbiji bila uspesna i produktivna. Prvo, dvojica ubijenih vojnika, cijoj smrti je posvecen pomenuti baner, su poluzaboravljena. Samo ih s vremena na vreme neko pomene. Drugo, ja ne verujem da pojedinacna inicijativa ima bilo kakvog efekta medju Srbima. Narocito ne sada, 2007. Jedino vreme kad je postojala mogucnost da bunt pojedinca preraste u bunt mase bilo je tokom SM vremena.
Moj mali licni primer* pokazao mi je da pojedinacna inicijativa nije mogla da uspe ni pre SM vremena.
Po mom misljenju Srbi nisu dovoljno odgovorni, saosecajni, (navedite sta god) da bi sledili bilo kakvu pojedinacnu inicijativu. Dogadjaji iz blize i dalje istorije nas uveravaju (cuvari vatre s kraja devedestih) da je nemoguce pokrenuti bilo sta smisleno sto ce uspeti. Medju Srbima nijedna Roza Parks nece pokrenuti lavinu protesta koji ce promeniti bilo sta. Kad god u Srbiji bilo ko protestvuje, vecina ili okrece glavu, ili ih nezadovoljno psuje sto su zakrcili saobracaj.
Uostalom, proverite kod Jelene Milic koliko je akcija koje je ona pokusala preko ovog bloga, a i napolju, na ulici, da pokrene (Ocevi u crnom) uspelo da privuce bilo kakvu paznju i izazove bilo kakvu pozitivnu reakciju. Makar da budu pomenute u dnevniku. Sta je sa bombom na prozoru Dejana Anastasijevica. I tad se nekoliko njih skupljalo. Ili sa problemima izbeglih u pionirskom parku. Ili sa onima koji traze svije nestale."I ja sam Rom". ...
Srbija ce uspeti da izadje iz mraka onda kad pojedinac uspe da pokrene masu da trazi svoja prava. Onda kad masa prepozna da su i njena prava ugrozena ukoliko su ugrozena ljudska prava bilo kog pojedinca. To vreme jos nije doslo. Iskreno, sumnjam da ce skoro i doci.
------------------------------
*'89 je napravljen mali lokalni zenski kosarkaski klub u beogradskom predgradju Kotezu. Lokalni predsednik mesne zajednice bio je i predsednik KK (ne samo zenskog, oba). Za trenera je postavljen jedan jako dobar covek, ali katastrofalno los trener. Ekipa je trpela, mi, igracice bile smo nezadovoljne. Na jednom sastanku ja sam (hrabro, ludo, naivno) istupila i rekla kako trener mora da se promeni, inace ce se ekipa gubiti sve vise i vise. I doslo je do (samoupravnog) glasanja. Ko je za smenu, samo ja, nekoliko (2 ili 3) pognutih glava uzdrzanih i ogromna vecina protiv smene (vlast se ne menja, zar ne).
Ja se naljutila na svoje saigracice, koje su me i dalje ubedjivale kako sam potpuno u pravu sto trazim smenu i otisla. Trener podneo ostavku, kao sto rekoh, bio je jako dobar covek. Predsednik kluba uspeo je da dovede jos jednu neznalicu, koji nije bio dobar kao prethodnik, vec previse arogantan.
U svakom slucaju, nismo uspele (vratila sam se kad su me molili posle par kola) da se plasiramo u visi rang. Zenski klub se raspao posle toga. :(