Prvi minut
Naredba je naredba, to važi za vojnika. Zakon je zakon, kaže pravnik. Međutim dok za vojnika dužnost i pravo na poslušnost prestaju ako zna da je izvršenje naredbe zločin ili prekršaj, takvi izuzeci za pravnike (od umiranja poslednjeg sledbenika prirodnog prava) i važenje zakona i poslušnosti potčinjenih zakonu ne postoje. Zakon važi zato što je zakon, a zakon je zato što po pravilu ima silu da se sprovede.
Takvo shvatanje zakona i njegovog važenja (zovemo ga pozitivističko učenje) čini pravnike i narod nemoćnim i pred samovoljnim, surovim i zločinačkim zakonima. Ono izjednačava pravo i silu: gde je sila tu je i pravo.
Po prirodnom pravu, pravo proističe iz ljudske prirode i iz ljudskih potreba se može prepoznati. Ono je na snazi za sva vremena.
Drugi minut
Čovek je onda hteo ovo shvatanje jednim drugim shvatanjem da zameni. Pravo je ono što narodu koristi.
A to znači: samovolja, kršenje ugovora, bezakonje su pravo, ako samo to narodu koristi. To praktično znači: ono što se nosiocu državne vlasti učini opštekorisnim, svaka nakana i raspoloženje despota, kazna bez zakona i presude, ubijanje bolesnih, sve to može biti pravo. To može i značiti: koristoljublje onih koji vladaju smatra se opštom koristi. I tako izjednačenje prava i tobožnje koristi za narod pretvara pravnu državu u jednu državu neprava.
Ne, ne treba reći: sve što koristi narodu je pravo, možda više obratno: samo pravo koristi narodu.
Treći minut
Pravo je volja za pravdom. Međutim pravda znači: suditi ne vodeći računa o ličnosti, meriti sve jednakim merilom. Pravda znači jednakost.
Kada zakoni svesno izigravaju volju za pravdom, kad se na primer ljudska prava samovoljno odobravaju i uskraćuju ljudima, onda ti zakoni nemaju važenje, onda im narod ne duguje poslušnost, onda i pravnici moraju naći hrabrosti da im poreknu karakter prava.
Četvrti minut
Svakako, pored pravde je i opšta korist jedan od ciljeva prava. Svakako da i zakon kao takav, čak i loš zakon, još uvek ima jednu vrednost - vrednost da obezbedi pravo nasuprot neizvesnosti.
Svakako da ljudska nesavršenost ne spaja uvek u zakonu harmonično sve tri vrednosti prava: opštu korist, pravnu sigurnost i pravdu. Tada preostaje samo da se odmeri da li lošem, štetnom ili nepravednom zakonu ipak treba pridati važenje pravne sigurnosti radi, ili mu treba poreći važenje zbog njegove nepravednosti ili opšte štetnosti.
U svest naroda kao i pravnika treba dakle duboko usaditi sledeće: mogu postojati zakoni koji su u tolikoj meri nepravedni i opšteštetni da im se mora poreći važenje, pa čak i karakter prava.
Peti minut
Postoje dakle pravna načela koja su jača od svakog pravnog propisa, tako da je zakon, koji je suprotan njima, bez važenja. Ta načela nazivamo prirodno pravo ili umno pravo. Svakako da oko njih postoje izvesne nedoumica, ali vekovni rad im je ipak dao trajnu čvrstinu, i sa tako dalekosežnom saglasnošću mišljenja sakupio ih je u takozvanim deklaracijama prava čoveka i građanina, da te nedoumice može održati samo još namerna skepsa.
Gustav Radbruch: Fünf Minuten Rechtsphilosophie, 12. September 1945
Tekst je malo skraćen u odnosu na original
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Gustav Radbruch je ovo napisao u vreme dok su otvorene rane od nacizma još krvarile i to je prevashodno imao na umu. Ali ovo se jednako tačno može primeniti i na žrtve staljnizma, kao i na žrtve naše revolucionarne, narodne pravde nakon drugog svetskog rata. I na MacCarthy-jeve procese u Americi. I na Goli Otok. I na turske zatvore. I na Guantanamo Bay. Ali i na haški sud. I na sve mnogobrojne čistke našeg malog socijalističkog društva. I to ne zato što neki od tih ljudi nisu krivi, ili nisu zaslužili kaznu. Ljudske slobode i slobode građanina su univerzalne i važe za sve. Baš za sve. Njihovo uskraćivanje nije pravo. Bez obzira na cilj.
I mislio sam da je to vreme prošlo. I pored svih loših stvari koje su se dešavale na našem klimavom putu građenja demokratskog društva od 2000-te godine na ovamo, mislio sam da se ljudima više neće suditi tajno. Barem toliko. Na žalost, ni toliko.
Svih 837 nedostojnih, neosposobljenih i nestručnih sudija je dobilo identično Rešenje Visokog Saveta Sudstva o prestanku njihove sudijske funkcije. Kako su sva rešenja identična, to sudije iz ovog sudskog rešenja ne mogu pročitati na osnovu čega je utvrđeno da su nedostojni, neosposobljeni ili nestručni, ili sve troje. Niti vide kako su ocenjeni. Niti na osnovu čega. Niti ko ih je ocenjivao. Niti imaju pravo na žalbu.
I najgorim kriminalcima jedna pravna država daje mogućnost da se brane i sud, kad im izrekne presudu, mora dobro da je obrazloži. I onda imaju pravo na žalbu. I viši sud ukida presudu ako im je bilo koje pravo uskraćeno u postupku. I ne može sud da kaže: ima Krivični zakonik, mi smo pročitali ono što je tužilaštvo napisalo, i odlučili da vas osudimo. Pročitajte, u Krivičnom zakoniku piše. I nemate pravo na žalbu.
Izgleda da ne može za kriminalce, ali zato može za sudije.
Ovo je najgora stvar koja se desila u Srbiji od kako sam se vratio. Dovoljna su tri minuta da bi se ovo spoznalo. Ljudi ovo znaju već dugo dugo vremena. Znaju za ova tri minuta.
Pravo je volja za pravdom. A pravda je jednakost. I ljudska prava. Jer to je jedino prirodno. Ja kažem prirodno, naši vernici kažu hrišćanski. Isto nam dođe.
Srbiji je potrebna korenita reforma sudstva. To je narodni interes. Reforma mreže sudova je jedna odlična stvar za Srbiju. Mislim da je ministarstvo pravde kao zakonopisac pronašlo pravu meru. I sa stanovišta efikasnosti, i sa stanovišta ekonomičnosti i sa stanovišta dostupnosti pravde. Čak i više od toga, mislim da bi se i lokalne samouprave u Srbiji trebale organizovati po istim principima i u istom broju.
Sudovi i suđenje u Srbiji su na niskim granama. Sporovi traju godinama. Kvalitet presuda je loš. Poznavanje materije o kojoj se sudi je jako loše. Ima mnogo nedostojnih, nestručni i neosposobljenih sudija, veštaka, advokata, stečajnih upravnika. Ljudi kojima nije mesto u pravoduđu. Koji su tamo zalutali.
Ima i korumpiranih sudija. U najvišim sudovima. Koji sude po zakonu, a ponekad i za pare. Javna je tajna da je vrhovni sud imao cenovnik za obaranje pravosnažnih presuda.
Društvo sudija nema nikakav kredibilitet. Od petooktobarskih promena ništa nisu uradili na tome da se popravi stanje u sudstvu. Jedino sudije mogu očistiti sudstvo. A nisu.
Čišćenje sudova od onih koji ne zaslužuju da budu sudije je narodni interes. Nije pitanje da li, već kako. Kako? Sigurno ne ovako. Sigurno ne na silu, tajno, na osnovu nakaradnih odluka i bez prava na žalbu. Sve i da su pogodili u 90% slučajeva. A nisu.
Ovaj narodni interes ne opravdava ovakav jedan netransparentan, tajan, proizvoljan, duboko štetan izbor sudija sproveden od strane sigurnih znalaca narodnog interesa. Ovo je teška mrlja za sve nas i za našu mladu i nejaku demokratiju.
Ne može ovako. Zbog nas, ne zbog razrešenih sudija. Predsednica i neki članovi VSS-a su više puta ponovili da će svaki sudija dobiti informacije o tome zašto nije izabran. Ja tražih i da ih javnost dobije. Samo dve tabele. Očigledno da nemaju nameru da ispoštuju ni jedno ni drugo. Ni jednog sudiju nisu primili ni da mu lično saopšte. A sudije su tražile prijem. Dobili su neku Snežanu koja nije htela da kaže svoje prezima na telefon koja im je rekla da nema nikoga da ih primi. Ovo je sramota za Srbiju.
Ovo rešenje je nestručno. Oni koji su ga doneli ne mogu se smatrati osposobljenim. I nedostojno je. Ostaće kao velika mrlja na biografiji sudija koje su u ovome učestvovale. Jer njihov je zadatak bio da ne dozvole politici i izvršnoj vlasti da prodru u proces. Njihov zadatak je bio da zaštite sudstvo. Da ne dozvole da se potpisuju na nečije tuđe liste.
A kako li su tek birali nove sudije? Na osnovu njihove prijave? Ovako se ne zapošljava ni u običnim kompanijama. Na osnovu čega je skupština potvrdila ovu odluku? Na osnovu čega su poslanici glasali? I da li postoje veze između određenih advokatskih kancelarija i određenih političara i određenih ministara, sadašnjih i bivših, i "izabranih" novih sudija? Tajna je.
Što se sudija iz saveta tiče i suda struke o njima, taj sud struke neće biti nežan. Bez ozbira na uspeh reforme. Jer ovo nije pravo.
Ovo je najgora stvar koja se desila u Srbiji od kako sam se vratio. Dovoljna su tri minuta da bi se ovo spoznalo. Ljudi ovo znaju već dugo dugo vremena. Znaju za ova tri minuta.
Prilozi:
- Tekst odluke Visokog saveta sudstva