Negde pred početak zime, u novembru prošle godine, neko je Vuku Jeremiću, finim diplomatskim diskursom, jedinim koji on razume, predočio da od odluke afričkih zemalja direktno zavisi hoće li Kosovo, sa ubedljivom ili manje ubedljivom podrškom međunarodne zajednice, nastaviti da se razvija kao samostalna, nezavisna država. Vuk je tu poruku, kao što smo rekli, razumeo, a još sa Cambridgea zna da je Afrika najtopliji kontinent, tako da je brže-bolje spakovao svoje uvek spakovane kofere i sa poslednjim jatima ptica selica odleteo u Ganu, Kongo i ko zna kuda.
Još se ministar nije sasvim privikao na afričku egzotiku, a sneg je već belom magijom obeleo njegov beli grad. U opštem, da budemo jasniji pripadnicima Policije - kokainskom belilu - život u glavnom gradu i svim drugim glavnim gradovima po Srbiji sve više je poprimao neke afričke boje. Kontrast između pejsaža i onih koji su kroz njega gazili, postao je toliko očigledan da su špijunski sateliti poslali poruku svojim bazama da je u Srbiji u toku neobičan performans iz koga se jasno vidi da tamo skoro svi navijaju za Partizan i da je u tom crno-belom krajoliku sveta sloboda izražavanja dobila svoj originalni umetnički izraz. Komunalci se, crnačkim naporom i sa lopatama slavnih crnorizaca koje su, by the way, iz raja izašle, probijaju kroz debele slojeve belog praha posutog sa neba na gradove nebeske Srbije, televizijski reporteri se sa istim naporom lomataju da zabeleže makar kvoter performansa nazvanog Kolaps, građani, pocrneli od zimske čarolije, brišu znoj sa čela i zadihani od muke, u kamere pljuju svoje ispovesti o životu crnaca na srpskom snegu. Duh Afrike u celoj Srbiji, ne samo u Muzeju afričke umetnosti, a srpski miloduh u Africi, tako bi se u najkraćem mogao opisati početak zime na ovim prostorima.
U međuvremenu, zima je ponudila i druge radosti. Predsednik Tadić je, ovoga puta bez vize, boravio u Švedskoj, gde je izrazio želju da centralistički uređena Srbija postane kandidat za Evropsku, ne Afričku uniju, kako bi se na prvu loptu moglo pomisliti. On je, takođe, u ime naroda izrazio zahvalnost toj zemlji na povoljnom aranžmanu u vezi sa kvalitetnim lokomotivama koje su na evropski nivo podigle nacionalnu železnicu, kao i na švedskim TV detektorima, koje je uvezao jedan od njegovih jednako slavnih prethodnika, a koji su mnogo pomogli i danas pomažu da srpski budžet ima dinamičan priliv. To, naravno, znači da Srbija nije pred bankrotom, ali da njeni građani jesu.
Iako je nacionalna valuta odmah posle potpisivanja Deklaracije o pomirenju Tadićeve i do onomad Miloševićeve stranke postala mnogo jaka, nakon podnošenja kandidature za ulazak u Evropsku uniju, njena monetarna moć se istopila kao sneg. Poskupelo je gorivo, struja, sve. Škole i bolnice nemaju mazuta za grejanje. Na ulicama je sve više promrzlih i gladnih beskućnika, kao i onih koji imaju kuće ali nemaju posao, plate, zdravstvenu zaštitu. Država nezaustavljivo gazi i preko živih i preko mrtvih građana, kako je to, pre nekoliko dana, na autoputu između Beograda i Novog Sada demonstrirao vozač Skupštine Srbije.
U isto vreme, odnosi sa susedima i pripadnicima ovdašnjih manjinskih zajednica pretvaraju se u ledenice. Svetovni poglavar, i sve do izbora novog patrijarha pretendent na crkveni tron, oštro je zamerio predsedniku Mesiću zbog njegove posete nezavisnom Kosovu i izjasnio se da neće prisustvovati inauguraciji novog hrvatskog predsednika, a novi patrijarh srpski, bez obzira na svojih osamdeset leta, nedopustivo pogrdno se izrazio o islamskim vernicima, odnosno pripadnicima muslimanske zajednice. Kosovo se i dalje brani nategnutim nacionalnim jedinstvom, a srpska zajednica se, gle čuda, deli po liniji administrativne granice, što će reći na one srbe koji podržavaju kosovske, i one koji podržavaju srpske institucije.
Za sve to vreme, ministar inostranih dela, poput pčelice sleće sa cveta na cvet, sa jednog na drugi belosvetski aerodrom, i tamo, o našem trošku, sakuplja dragoceni diplomatski polen čije će dejstvo postati lekovito tek kada ga marketinški izvrcaju i „bolesnom" narodu ponude Tadićevi idoli. Ništa bolje za imunitet od inostranog meda na bazi crvenih kosovskih božura.
Kosovo se brani lepotom, i čašću, i znanjem...Kosovo se brani svuda, pa čak i u Etiopiji. Upravo je odande, iz Adis Abebe, Vuk Vučko juče poručio srpskoj deci i njihovim roditeljima da se u toj zemlji, gde se ovih dana održava nekakav samit Afričke unije, nalazi zli Marti Ahtisari. On tamo lobira za nezavisno Kosovo kod članica te Unije. I još reče Vučko da smo mi u odnosu na Ahtisarija i sve one koji stoje iza njega mali, sićušni, nemoćni, ali da je na našoj strani istina, pravda i međunarodno pravo. Etnički ganut i poetski nadahnut etiopskom zimom, on je diplomatski rat za Kosovo nazvao „borbom Davida i Golijata". Tako je crtani film, osim zabavnog, poprimio i edukativni karakter. A šta drugo raditi u hladne zimske dane, kada kokainsko belilo pokrije sve i iznenadi skoro svakoga, nego na malim ekranima gledati jeftine crtane filmove iz domaće produkcije.