Avganistan, priča prva
Moj mladi prijatelj, jedan od delegata Medjunarodnog komiteta Crvenog krsta u Heratu
***
Posao delegata Medjunarodnog komiteta Crvenog krsta je zanimljiv, ali je u suštini kao i svaki drugi posao. Ima i svoje prednosti i nedostatke. Većina nas ga radi odredjeno vreme, a onda nadje neke nove izazove u životu.
Pre koju godinu, kada sam ja ulazio u posao, raspisivan je konkurs na koji se trebalo prijaviti. Danas nas ima mnogo pa se trenutno ne regrutuju novi delegati. Uzrast onih koji žele da se uključe je 25 do 35 godina.
Nekada su delegati bili isključivo švajcarci, ali je poslednjih godina otvorena mogućnost da se uključe i ljudi drugih nacija. Ipak, Medjunarodni Komitet Crvenog krsta - rukovodeće telo ovog glomaznog sistema koji već 147 godina brine o ugroženim ljudima širom sveta - i danas čini 26 ljudi koji su isključivo Švajcarci.Kao delegat, možeš raditi puno različitih poslova. No, postoji opšta podela na specijaliste i generaliste. Prvi se bavi specifičnim poslovima; na primer vodosnabdevanjem ili medicinskim uslugama. Generalisti su delegati opšteg profila koji su kičma celog sistema. Specijalisti napreduju samo do odredjenog nivoa, dok generalisti mogu doći do samog vrha. Specijalista nikada ne može biti ni šef delegacije u nekoj zemlji; čak i šef poddlegacije je nešto što može raditi samo ako zbog trenutnih problema nema generaliste. Ova podela uspostavlja se od samog početka, a promena je moguća, mada se retko dešava.
***
Popunio sam formular na Netu, poslao biografiju i nakon toga pozvan sam na regrutacioni forum. Na mom regrutacionom danu bilo nas je osmorica. Imali smo razne testove, zamišljenu situaciju u kojoj je trebalo da se snadjemo. Intervju obuhvata razna pitanja, uključujući i ona o motivaciji i iskustvu.
Kad prodješ ovu fazu, onda si unutra. Tada počinje obuka. Danas se ona sastoji od tronedeljnog kursa, pa staža od pola godine na terenu, a onda opet jedne nedelje zajedničkog vremena na kome se analizira šta se desilo na praksi.
E, onda krećemo na svoju prvu misiju. Ranije se mesto službe saznavalo dve nedelje pred polazak, tako da je u malom vremenskom roku trebalo obaviti sve pripreme za preseljenje (ovo me podseti na kasni maj 1983. godine i felinijevsku scenu na pisti kasarne u Bileći kada smo sa svim svojim stvarima spakovanim u jednu transportnu vreću čekali da saznamo gde ćemo služiti narodu naredne pola godine, da bi odmah odatle sedali u autobuse u kretali ka toj vukojebini). Danas se već posle dve nedelje novim delegatima saopšti i mesto u kome će raditi i funkcija koju će obavljati. Ipak, dešava se da se na nekom aerodromu, bukvalno na presedanju, nekima saopšti da je došlo do promene plana i da ulaze u avion koji ih vodi na neku sasvim drugu stranu sveta.
Prvu godinu službe proveo sam u Libanu. Imao sam sreće. Najgora mesta sam izbegao: Čad ili Darfur. Tamo je zabit neverovatna, uslovi za život užasni, pristup Internetu katastrofa, pa je kontakt sa svetom sveden na sporadične veze. Posao je mučan: organizuješ konvoje tokom cele godine službe - užas i dosada jedna. Slično je i u Somaliji.
U Bejrutu, kvalitet života, novi program, veze sa Evropom - sve je bilo na zadovoljavajućem nivou. Moj posao je bio da posećujem pritvorena lica, saznajem i brinem o uslovima boravka u pritvoru i pomažem kontakt sa njihovim porodicama. Kao što rekoh, program je delovao tek godinu dana, tako da je bilo zanimljivo i izazovno učestvovati u njemu. Devojka mi je bila dve nedelje, i mogli smo baš da uživamo.
***
Avganistan je takodje dobro mesto, koliko god to čudno zvučalo. Najpre, može se dosta učiniti. Kvalitet života nam je takodje na vrlo dobrom nivou. Šta više, moja poddelegacija je u Heratu, gradu na zapadu zemlje, na nekih 100 kilometara od Irana. Tu je situacija sasvim drugačija od haotičnog i opasnog Kabula. Mi čak imamo i bazen u našem kampusu.
Posao mi je Protection delegate. To uključuje tri osnovne oblasti rada. Najpre, ono to sam već radio u Libanu: rad sa pritvorenim licima (oni koje vlast drži u zatvorima ili odredjenim centrima, bill zbog ispitivanja ili na izdržavanju kazne, ili kao preventiva zbog moguće opasnosti koju mogu da proizvedu. Druga oblast je uspostavljanje pokidanih porodičnih veza. To uključuje oni koji su u zemlji, ali takodje i one koji su emigrirali, iz bilo kog razloga. Ovde MKCK ima dobru ekspertizu i puno iskustava iz sličnih situacija u Kongu i Ruandi. Imamo bazu podataka sa podcima i slikama i trudimo se da povežemo što više ljudi. Konačno, radim i na zaštiti civilnog stanovništva. Mi dokumentujemo slučajeve napada na civile, bilo ko da to učini: talibani ili NATO. Najćešće se radi o prekomernoj upotrebi sile - recimo intenzivno bombardovanje zbog sasvim male mete. Ako vojnik ubije vojnika - to nije naš posao. Susrećemo se sa porodicama i svedocima, sakupljamo podatke o slučajevima i dostavljamo ih onima koji su odgovori za napad; opet, i jednima i drugima, i talibanima i NATOu.
To je, u stvari, osnova našeg rada - da ne stajemo na stranu ni jedne strane u sukobu. Zato nas cene i dozvoljavaju nam da radimo to što radimo. Nije nam važno ko je kriv, nego se trudimo da dokumentujemo način na koji je povreda ljudskih prava učinjena. Savet bezbednosti je tu da kaže zašto je došlo do sukoba i ko je kriv, a Medjunarodni sud u Hagu da odreže kaznu vinovnicima.
Afghanistan: sorrow beyond words
(spot koji prikazuje cenu rata koju civili plaćaju, radjen korišćenjem fotografija Džejmsa Nahtveja, koji je prošle godine snimao u Avganistanu za potrebe Medjunarodnog komiteta Crvenog krsta)
Obim posla zavisi od mnogo činilaca. Ja ga, pošteno, nisam imao previše. A ima delegata koji se pretržu od posla.
Angažujemo, prirodno, i lokalce. Oni nam mnogo pomažu u traganju za ljudima. No, u zatvore ulazimo samo mi. Na taj način štitimo njih. Ako znaju previše, izloženi su opasnosti. I oni i njihove porodice.
***
Osećam se sigurno, uglavnom. Najopasnije je naći se na porešnom mestu u pogrešno vreme. A to se nikada ne zna.
Kada sam napolju, obazriv sam, kako ne bih bio. Kad udjem, srećan i opušten. Na ulasku u našu poddelegaciju je bezbednosna provera, te je unutra mirno. Ipak, pre nekog vremena je bomba pala tu, odmah pored.
Opasnost je sastavni deo našeg posla. No, nivo našeg rizika je manji. Pre svega zato što nas vide kao prijatelje. U Avganistanu smo već 23 godine, radili smo sa svim vladama. Dešava se da su neki današnji direktori zatvora ranije tamnovali u njima pa znaju naš rad i omogućavaju nam da i dalje radimo.
Mnogo polažemo na bezbednost. Sve se unapred proverava. Obaveštavamo sve strane koje će biti uključene u aktivnost. Tako pokušavamo da umanjimo mogućnost da nas napadnu. Eto, poslednji put je neki delegat ranjen 2003. godine. Prošle godine je jedan poginuo, ali to je bila čista kolateralna šteta.MKCK ima svoju flotu. To su prepoznatljivi crveni avioni, sa velikim logom. Ponekada se svi letovi obavljaju na specifičan način: brzo sletanje, jedan motor uvek radi, brza razmena putnika i robe, okret i nazad.
***
Rekoh ti: ne volim Kabul. Grad je u potpunom haosu. Putevi su užasni. Leti je prašina, zimi blato. Srećan sam što nisam tamo. Herat je lepo mesto za rad; i uopšte, jedno sasvim normalno mesto. Ima nas deset u poddelegaciji. Dolazim peške na posao, imamo bazen, teren za odbojku. Izlazimo u grad, samo što obavezno vodimo nekoga ko zna jezik, zbog sporazumevanja i snalaženja.
Herat je lep stari grad, sa zanimljivim arheološkim nalazištima. Nemci tu dosta rade. Ima nekih 350.000 stanovnika. Nalazi se u jednoj velikoj dolini, i vidimo planine koje je okružuju. Smešten je na nekih 900 metara nadmorske visine. Džamija je prelepa. Ima dosta parkova, za razliku od Kabula ili Bejruta.Najvažniji prihod potiče od trgovine sa Iranom. Kroz Herat ide sav promet sa ovom zemljom. Prirodno, žive i od opijuma, kao i svi u Avganistanu, ali mnogo manje nego oblasti na jugu.
Žene su zabradjene maramama. Neke su u plavim burkama, dok su druge potpuno pokrivene, kao u Iranu. One koje rade za nas ili neke druge medjunarodne organizacije voze automobile. Žene čak i same idu na pijac. Mnoge se, ipak, ubijaju ako naprave neku grešku. I to tako što se zapale. To je najčešči oblik samoubistava.
***
Arhiva MKCK je jedna od specifičnih. Nismo kao Vatikan koji ima toliko toga da što bi bacilo posebno svetlo na mnoge dogadjaje iz istorije. Mi imamo puno informacija o specifičnim stvarima. Recimo, posećivali smo Sadama Huseina, i svi bi sad voleli da znaju šta ima u arhivama oko njega. No, mi smo zabeležili samo kako su se odnosili prema njemu, kontakte sa porodicom i slično. Možda ima malo više zanimljivosti u podacima o Mendeli. Znaš, tvoj i moj poznanik ga je jedini posećivao jedno vreme.
Posle 30 ili 50 godina objavljujemo podatke. Doduše, to su informacije od interesa za javnost, a interne izveštaje ipak čuvamo za sebe.
***
Posle ove misije, u julu, napustiću MKCK. Dosta je bilo. Jedno dobro iskustvo, kombinovano sa radom u specifičnim uslovima. Ženim se na leto, i želim da budem sa ženom i napredujem, da uradim svoju magistraturu.
Inače, postoji potencijal za napredovanje u službi. Specijalisti imaju manje prilika; oni mogu samo da napreduju do odredjenog nivoa. Generalisti, posle službe kao delegati, mogu da napreduju do rukovodioca kancelarije (Head of Office), rukovodioca poddelegacije (Head of Subdelegation) i onda predstavnika za zemlju (Head of Delegation). Predstavnik ima status ambasadora. Opet, sve zavisi od zemlje i misije koju imamo. U Siriji, na primer, delegacija ima troje ljudi, dok nas je ovde u Avganistanu oko 120. Jednostavno, ima više posla. Mi smo najveća delegacija po budžetu i medju najvećima po osoblju. Velike su takodje u Pakistanu i Sudanu. Sveukupno, radimo u 80 zemalja, a osam najvećih delegacija čine dve trećine ukupnog broja ljudi.Struktura u okviru delegacije je da na jednog stranca dolazi oko 10 puta više lokalaca. Nas u Heratu ima 2-3, a 10 - 15 lokalaca. Možda najveća poddelegacija je ona u Peševaru, gde ih je 90. No, tamo je bolnica i logistička baza za ceo Avganistan.
Misija u jednoj zemlji traje godinu dana. Koordinatori i šefovi poddelegacija ostaju pola meseca duže, dok predstavnici u zemlji imaju dvogodišnji mandat, a neretko ostaju i duže.
***
Plata je solidna; dobra za kategoriju nas humaniratnih radnika. Zaradi se dovoljno da se ostavi sa strane.
Ono dodatno što ću "zaraditi" u Avganistanu su ćilimi. Sjajni su, izuzetno lepi, i donesem svaki put po neki, mali ali lep.
U Libanu sam učio arapski. Mogu još da ga čitam, ali je malo ostalo. U Heratu učim dali, to je moderna verzija farsija, persijskog. Plaća nam MKCK, pa što da ne. Ako si ozbiljan, možeš dosta da naučiš.
***
Ako radiš u centrali, u Ženevi, imaš 4 nedelje odmora; ako si u delegaciji onda imaš 6 nedelja, koje se koriste nakon završetka misije. Posle 6 nedelja u delegaciji možemo da koristimo 4 dana vikenda; posle narednih 6 nedelja imamo 10 dana; i tako dokle god smo u jednoj zemlji. Izmedju šeste i devete nedelje možeš da uzmeš tri nedelje odmora, ali se to onda odbija od odmora i gubiš red. Dovedu nas iz poddelegacije do Kabula, i tu počinje odmor i sve dalje je na nama. Neki ostaju u Kabulu, neki idu u Delhi ili Dubaji. Moja verenica je došla tako do Dubajia i imali smo prelepih 10 dana zajedno. Jednom sam, opet, išao u Maveri Šerif, u Ubekistan, čisto da malo promenim pejzaž i vidim drugo mesto.
Šest nedelja izmedju odmora brzo prodje, taman da se zaželimo jedno drugog. Stalno smo u kontaktu, na Skajpu, ali pored toga jednom nedeljno pišemo pisma. To je poseban ritual, prilika da jedno drugom kažemo neke lepe stvari, drugačije od dnevnih informacija koje obično razmenjujemo. A trenutak kada pismo stigne, dobiješ koverat, nadješ mirno mesto i nestrpljivo ga otvoriš da pričitaš poruku voljene žene je nešto izuzetno.
Tih šest nedelja ima svoju dinamiku. Najpre, treba nam cela nedelja dana da dodjemo do i od Herata, pa to automatski smanjuje boravak u poddelegaciji. Onda ti treba neko vreme da opet uhvatiš korak, da pogledaš šta se sve desilo u odsustvu, da udješ u rutinu. I tad već počinješ da gledaš vremensku prognozu da bi bio siguran da će vreme dozvoliti da poletiš i odmah si u raspoloženju da je odmor ponovo blizu.
A deset dana odmora se, he, he, pretvori u 10 dana nespavanja, tako da se tokom šest nedelja čak odmaram.
***
Najčudnije što sam ovde doživeo je slučaj kada je jedan čovek obećao svoju devet godina staru kćerku svome zetu kad poraste, a ovaj mu je zauzvrat dao svoju koja ima devetnaest godina. Većina brakova je dogovorena, a često se to radi u okviru familije.Nedostaje mi normalna šetnja u gradu u kome sam svoj. Da jednostavno lunjam, ne razmišljajući. Da odem u bioskop. Sve te male stvari koje jednostavno ne postoje u svetu u kome sam privremeno.