Najbolji je onaj blog za koji svaki čitalac misli da bi ga on mogao napisati
Kaže se da su ljudska bića u velikoj meri spremna da veruju u ono što je neverovatno. Ili što bar tako izgleda.
Miroslav Krleža, velikan pisane reči na prostorima bivše Jugoslavije, enciklopedijski obrazovan čovek, jednom je ovako govorio:
"Dr Berislav Borčić dugo je boravio u Kini, a inače je u Zagrebu bio upravitelj Higijenskog zavoda. Bolnica na Rebru je sestra jedne takve bolnice koju je dr Borčić podigao u dalekoj Kini. Imao je lijepu i mladu ženu Maru. Nije imala djece, iako je prošlo već nekoliko godina braka. Za vrijeme boravka u Kantonu ona iz čistog vica ode jednoj vračari. Vračara je pogleda pa veli: ‘Vi nemate djece i zbog toga ste nesretni. Ništa ne brinite. Za godinu dana, rodit ćete sina. Ubrzo zatim dobit ćete i drugo dijete. Rekla bih vam još nešto, ali je bolje da to ostavimo'. ‘Recite'! ‘Vi niste žena duga vijeka. Nenadno ćete se razboljeti. Umrijet ćete u kući na osami. Bit će zima, a ispod Vašeg prozora jabuka pritisnuta snježnim pokrivačem'. Mara nam je to pričala kao - vic. Ali, zaista je dobila dvoje djece, bili su sretni. Oko kuće u Zagrebu su zasadili neko kinesko rastinje u znak sjećanja na boravak u dalekoj zemlji, ali voća nije bilo. Sasvim naglo, Mara Borčić se razboli. Potkraj novembra smjeste je u sanatorij na Srebrnjaku. U jedno predvečerje dogovorimo se s njezinim mužem da je posjetimo. Kad smo došli do sanatorija, Borčić mi pokaže prozor sobe u kojoj leži njegova žena. Padao je snijeg. Prozor je bacao svjetlo na drvo široke krošnje koja se uvijala u snijegu. Pogledam pobliže, vidim - jabuka. Čekam pola sata, čekam sat, napokon se pomoli dr Borčić. ‘Krleža, Mara je ovaj trenutak umrla', kaže on. Ništa ne vjerujem, ništa ne znam, ali sve što sam ispričao živa je istina".
Da li verujete u ove reči Krležine? Izgovorio ih je, pri čistoj svesti, u svojoj ispovesti Enesu Čengiću, koje su sakupljene i objavljene u četvorotomnom delu «S Krležom iz dana u dan». Te knjige su objavljene za vreme Krležinog života; on lično autorizovao je tekst pre nego što je otišao u štampu.
Ovo pominjanje kineske vračare me je podsetilo da sam pisao blog o taoizmu, ovde, pre pola godine. Tom prilikom sam, pored ostalog, bio pomenuo i ovo: «Taoizam u širem smislu pokazuje težnju ka mistici i panteizmu. Verovanje u magiju je veoma rasprostranjeno. Uostalom, kaže se da ceo Istok vrvi od vračeva. Ljudi u Kini pre nego što preduzmu bilo koju akciju konsultuju one koji se bave čitanjem položaja zvezda (ne znam da li će ovo videti Krugolina, he, he, he!), ali i šara na dlanu, šara na kornjačinom oklopu i slično. Medju taoistima je od uvek bilo mnogo takvih vračeva koji su ljudima govorili šta će im se dogoditi, ili im se neće dogoditi. Čak i oni koji su odbacivali sujeverje, kao konfučijanci, nisu prenebregavali konsultacije taoističkih vračeva za savet i saradnju. Kažu da je tako i danas".
Ujedno, podsećam na nešto što izgleda veoma bezazleno: mnogi medju nama danas rado čitaju razne horoskope. (Sve novine, koje iole drže do sebe, štampaju horoskope, a ako samo na Srpskom Guglu potražite «Horoskop 2010», naći ćete, believe-it-or-not, čak 3,6 miliona rezultata). Naravno, neki od onih koji čitaju horoskope ne veruju baš previše u to što im se predvidja u izuzetno važnim oblastima življenja kao što su posao, ljubav i zdravlje, ali im bude nekako milo ako saznaju da im predstoji nekakav dobitak, ili da će stvar srca uzeti povoljnije tokove, ili da će im migrena oslabiti. I slično. Nije važno i ako kasnije uvide da im se to što je trebalo da se dogodi i nije baš dogodilo, ali njima je bilo prijatno da se nadaju prijatnim stvarima. Uostalom, svako verovanje prvenstveno označava nadu da će nam se nešto lepo dogoditi, zar ne? Jer, ljudi su krhka bića, kako telesno tako i mentalno.S druge strane, najlakše je - ne verovati. I sve odbaciti kao obično sujeverje (i ne obazirati se, recimo, na to da li vam crna mačka prelazi put baš tamo gde vi prolazite), uz podsećanje da mi živimo u trećem milenijumu, da predvidjanja pomoću rasporeda zvezda, ili bacanja karata, pa i zrnevlja pasulja, ili na neki drugi od mnogih načina - pripadaju dalekoj prošlosti. Da li je tako?
Medjutim, ne budimo neozbiljni i previše optimistički raspoloženi. Ima predvidjanja koja bivaju neprijatna, vrlo neprijatna, kao iz slučaja koji je Krleža naveo. Kako se ponašamo u takvim situacijama? Kada, recimo, neki astrolog, na izgled trezvena osoba, kaže za one koji su se rodili «pod zlokobnim znakom Saturna, da će do kraja života biti tužni i ćudljivi, ćutljivi i usamljeni, da će često biti očajni i bolesni, rastrzani izmedju straha i tihih strasti»? Ili nam gatara (nalik na pokojnu Milju Vujanović), kojoj smo pružili šaku iz puke šale i zezanja, kaže da linija života sa našeg dlana govori da ćemo - umreti mladi? Pa ako tako nešto još potvrdi i Ciganka koja gleda u kristalnu kuglu? Ustezaće se ona da odmah direktno to kaže, kao što se kineska vračara u Krležinom slučaju ustezala, ali će staviti da znanja «da vidi nešto» što je neprijatno, pa ćete vi insistirati da slobodno kaže šta vidi. Ili nećete insistirati?
Neka se ne čude mnogo oni koji su naklonjeni naučnim razmišljanjima što sam uopšte imao petlju da pokrenem ovu temu. Temu o kojoj se može mnogo govoriti, ozbiljno i neozbiljno, smisleno i površno. Svako od nas može ponešto da dopisuje, ili briše. Jer, nekima tema jeste ozbiljna, dok je drugima - neozbiljna. Dobro je što je tako, jer bi bilo loše ako bismo svi verovali, ili ako, ne daj Bože, niko od nas ne bi verovao, zar ne?
Isidora Sekulić, koja je po vokaciji bila matematičarka ali je doktorirala iz filozofije, i koja se držala principa da «nema jednog i konačnog odgovora», govorila je da je oko nas «sve puno božanskih tajni». Možemo mi, naravno, ovu reč «božanski» zameniti nekom drugom, ako nam to više odgovara, ali da tajni oko nas ima - ima ih.
Takodje, nije moja namera ni da propagiram značaj onoga što se na engleskom zove ESP (Extrasensory perception), prijem informacija koje nisu dobijene putem priznatih čula, niti iz iskustva? Niti drugih paranormalnih i ne znam više kakvih teorija.Jer, ja o svemu ovome ne bih pisao da nisam ponovno naišao na Krležin slučaj. A nisam nikako mogao da ostanem indiferentan prema njegovim poslednjim rečima iz navedene izjave: Ništa ne vjerujem, ništa ne znam, ali sve što sam ispričao živa je istina? Ono što je on ispričao - ispričao je u čudjenju, ali je to mirne duše mogao i prećutati. Da je samo hteo. A nije.
Šta vi mislite?
Vladimir The Rak