Otac: Objasni mi, 'leba ti, šta sad ovo znači?
Veliki sin: Šta "ovo"?
Otac: (mlatara hartijom) Ovo! Pismo od tvoje razredne. Da li si ti svestan koliko imaš izostanaka?
Veliki sin: NIje mi jasno kakve veze imaju izostanci? Jel' nisam dobar đak?
Otac: Da ti objasnim. Kada primim ovakvo pismo iz škole, bio ti dobar ili loš đak, ja se osećam kao potpuno nekompetentan roditelj. To mi uopšte ne prija, pošto ste vas dvojica moj najbitniji projekat u životu i ovakve stvari me potresaju. Jel' ti sad jasno?
Veliki sin: Što paničiš, roditelju? Samo su dve devojčice bolje a kada bih se potrudio i njih bi stigao. Kakve veze ima da li zakasnim na neki čas ili ne? ... Uostalom, zašto stalno mene proganjaš. Zašto se malo ne koncentrišeš na maloga?
Otac: On je super đak. I ne beži iz škole.
Veliki sin: Ne bežim ni ja, to su sve kašnjenja. Uspavam se. A on, na primer, sad ima novu maniju da pali prdeže.
Otac: E, dete, batali me s tim pričama. Nemoj da menjaš temu. Sad si ti na tapetu. I neće se ovaj razgovor tako lako završiti.
Veliki sin: Tata, zašto se ti ljutiš na mene koji te toliko volim?
Otac: Alo! Nemoj sad ljubav, ovo-ono, nego mi objasni šta ćemo sa onolikim izostancima. Kako da se ne brinem kad ovde piše da ćeš da ponavljaš ako nastaviš da izostaješ ovim ritmom?
Veliki sin: Ma nema šanse da ponavljam, si lud?! Nisam ja baš tolika budala. Nego, kako JA da ne brinem kad te vidim tako nervoznog? Ne može da ti se dokaže da se ne sekiraš oko gluposti. Tata, ti si u godinama kad bi od nervoze moglo da ti otkaže srce. Zar je moja škola vredna toga?
Otac: Stvarno nemam živaca da se nadmudrujem s tobom. Ako još jednom dobijem ovakvo pismo i škole, nadrljao si. Jasno? Aj presvuci se, danas krečimo predsoblje. Aj, blago meni.
Veliki sin: Kako su divni bili dani kada se moj otac zanimao blogom i nije imao lude ideje da sâm kreči!
Otac: Ne sâm, nego s tobom, ljubavi tatina. 'Ajd presvuci se da se ne umažeš... A gde je mali? (zove) Mali! ... Mali!
Mali sin (utrčava): Tata, imaš upaljač? Brzo, brzo, da ti pokažem jednu super foru.