Tokom sezone1976/77, na televiziji Beograd u emisiji Kino oko Dragana Babića, grupa intelektualaca bi sredom vodila debatu na određenu temu. Jedne od tih sreda, jedan od učesnika programa nastavljajući se na svog sagovornika kaza: ”Kao što reče gospodin taj i taj...”
”Nisam ja gospodin!”, prekinu ga gospodin taj i taj.
”U redu prijatelju, brate, zemljače.”, izvini mu se sagovornik.
Tih godina intelektualna scena bila je živahna. Intelektualci su vazda potpisivali peticije. Za ukidanje verbalnog delikta. Za oslobađanje iz zatvora mladog intelektualca Vojislava Šešelja. Za oslobađanje mladog intelektualca Vladimira Šeksa. Za solidarisanje sa Solidarnošću. Jedni su tvrdili da je Danilo Kiš plagijator. Drugi da je Dragan M. Jeremić na pravdi boga oklevetao Kiša koji je borhesovac i koji nije plagirao već citirao. Kiš je tvrdio da su Usta puna zemlje i Smrt gospodina Goluže stupidna škrabanja Brane Šćepanovića, a da su Jeremićeve Misli i maksime idiotarija. Igor Mandić je svoju malenkost suprotstavljao Predragu Matvejeviću i obrnuto. Mihiz je čitao Pekićevo Zlatno runo u rukopisu i tvrdio da nema pristojne knjige o Beogradu. Potpisivalo se protiv hapšenja Gojka Đoga, autora Vunenih vremena. Mirko Kovač se spremao da se uvređen Miloševićem preseli u Hrvatsku jer je Tuđman nešto sasvim drugačije i mnogo bolje...
Gospodin Goluža je umro ne pobunivši se što mu se obraćaju sa gospodine.
Danas je intelektualna scena, ispravite me ako grešim, nekako – kriptointelektualna. Nikako ne bih da kažem da je manje pametna i inspirativna. Niti da je neduhovita i bezidejna. Preterano bi bilo tvrditi i da je mrtvija nego mrtvo more. I potpuno bi netačno bilo reći da su današnji prononsirani intelektualci uglavnom prazne ljušture i najobičniji pokondireni dupeglavci. Ipak, nešto hronično nedostaje.
A onda, kada se na jednom komadu hartuje okupi 200 intelektualaca, oni dobace do referenduma protiv NATO! Iako, nit mi idemo u NATO, nit nas NATO zove da dođemo.
Moja, na primer, malenkost koja je učestvovala u ratu protiv NATO, ni pored najbolje volje ne može da se seti da je te 1999. srela u uniformi i rovu za stojeći položaj nekog od 200 potpisnika ove DSS-ove konstipativne inicijative. Dobro, ima tu i trećepozivaca, ima i oslobođenih služenja, moguće da ima i žena, ali gde su tada bili ostali, deset godina kasnije probuđeni zakasnelim gnevom?
Toma i Vučić takođe nisu bili (u rovu 1999.) – ali opravdano! Oni su tada vodili vladu koja je moju malenkost i slične koristila kao topovsko meso.
Zato ja, ceneći njihov doprinos tragičnoj istoriji Srbije, nešto mislim: njihova stranka nemilice ište vanredne izbore. Razlog tome je što se Toma odcepio od Todorovića. Pretpostavimo da im se izađe u susret. Šta ćemo ako se Vučić, ne daj bože, sutra pocepa od Tome? Ili ako se Jorgovanka pocepa od Vučića a Delić se uželi solističke karijere nezavisnog intelektualca?
Gde je onda kraj tom rastakanju i potrebi za vanrednim i prevremenim izborima?
Magistar Velimir Ilić analizirajući situaciju zaključuje da su izbori potrebni da bi se Srbija izvukla iz haosa u kome je i vratila u harmoniju i sreću koja je vladala dok je on bio ministar i dok je gospodario novcem za šoder i šljunak. Ali Velja je (donekle) drugačija zvezda na intelektualnom nebu Srbije.
Zbog svega toga, zaključio bih, inicijativa intelektualaca (kom. 200) otišla je u pogrešnom pravcu. Ne treba oni da se bave pitanjem kako oživeti gospodina Golužu, pardon Koštunicu, tako što bi država iz čista mira bacila silne paruštine na njegove domišljatosti, već bi pametnije bilo uputiti apel radikalima, svih oblika i boja, da malo predahnu sa cepanjem, jer je to nepraktično na ovu skupoću.
Umalo da zaboravim, intelektualac koji se 1976. pobunio što ga je vladika Irinej Bulović nazvao gospodinom zvao se, a zove se i danas - Žarko Korać. Samo danas se u sličnim situacijama više ne ljuti.