Gastronauti| Život

Sarma, dan dvanaesti

Jelica Greganović RSS / 12.01.2010. u 22:58

sarma_logo.jpgPod izgovorom da ima važne poslovne razgovore u Beču, Žmu je juče otputovao na pomenutu destinaciju, a u bekstvu je uspeo sa sobom da povede i Prestolonaslednika koji je u međuvremenu avanzovao u Studenta. Žmu i Student, čija se evakuacija u Beč bazirala na navodnim potrebama da uči i studira, su sa sobom poveli i mačku Maricu, koja nit u Beču ima zakazane sastanke sa bankarima, niti ispite u januarskom roku. Tom operacijom se od ostataka sarme, koji se na balkonu smrzavaju već dan dvanaesti, spasilo troje članova naše porodice, brojčano konkurentne sabranim delima plodnijeg pisca.

Kusur familije, očito organizovan u sindikat, se koliko sutradan u vreme ručka, oglasio kratkom ali jasnom rezolucijom u vidu verbalne izjave, protestnog tona:

-        Nećemo sarmu!

-        Zašto sine? Znaš kako je fina...

-        Nećemo sarmu!

-        Ali kupus je domaći, a meso...

-        Nećemo sarmu!

-        Sine, ljubi ga majka, pa niste je jeli ni deset dana...

-        Nećemo sarmu!

Za to vreme je, na balkonu, sarma već dobijala karakteristike novog stanovnika planete, koje se sprema da iz alevnopapriknog sosa izmili na slobodu, pusti pipke i njima se izbori za status premijerne, sarmatske vrste.

Prvi tragovi zasićenja sarmom, koja je iskustveno dokazano sve bolja što se češće greje, pokazali su se negde četvrtog dana prve Nove godine. Društvo koje je zamenilo dan za noć je, u sitne kusur sate, veselo galamilo u našem toplom i gostoljubivom domu. Razdragani Žmu je, negde oko dvojke po srednjeevropskom vremenu, kliknuo: »A, sad sarma!« Nema te vežbe evakuacije u slučaju elementarne katastrofe, koja bi tako jedinstveno zaglavila gomilu ljudi u hodniku, kao što je to uspelo Žmuovom pokliču. I, dok sam ja, galopom kroz prečicu kujne, pokušavala da zaustavim isprepadane goste koji su se, u hodniku, već zamotavali u šalove i otimali za jakne, Žmu je moje vapaje:«Ma, stanite, nije mislio ozbiljno...« minirao daljim daljim nepromišljenim izjavama:«'De ćete, vratite se, sa'će Jelica časkom da podgreje sarmu, par minuta samo...«. Pomenute, ponovljene pretnje su goste, brzinom treptaja, nagnale da se naguraju u lift i ostave me raširenih ruku u ragastovu ulaznih vrata. Žmu, naravno i dalje nije shvatao ozbiljnost svojih izjava, što je dokazao dočekavši me u kuhinji osmehom dužim od ekvatora, koji je pratio zaljubljeni lešnik-pogled i molbica:«A, da mi podgreješ sarmu?...« Sve do dana dvanaestog, kada je i sam zbrisao od sarme bez koje Nove godine nema i ne treba da bude.

Ovo smatranje je Žmu, bez amandmana, jednoglasno usvojio od mog Oca koji ga je, tom prilikom, uputio i u tajnu sarmatskog uspeha, pod šifrom »Velika šajba«. Do tada je moj Žmu Slovenac, mumao sve sarme bez problema, ne znajući ni da postoji išta na ovoj planeti što se šajbom zove. Od trenutka kad mu je moj pokojni  Otac oči otvorio, sve konkretno pokazujući malu šajbu, tj. šajbu na male rupe, Žmu se viljuškom upisao u Društvo čuvara tajne velike šajbe, čiji glavni neprijatelj su sve mesarske radnje koje prodaju meso mleveno suprotno od statuta tog društva. Pomenuti čuva tajna predanja o izvornom, otomanskom obliku sarme, koja ne treba da pređe dimenziju malog prsta, odnosno jednog zalogaja i predviđa ne mlevenje, već seckanje mesa. Kako su žene u istorijskom međuvremenu dobile pravo glasa, ta lepota je ukinuta, a pomenuto društvo je pod pretnjom oklagija odustalo od tog imperativa seckanja. Kompromis na koji je društvo pristalo je velika šajba, jer rezultat njenog delovanja je najbliži iskonskom originalu. Dakle, nema sarme, ni prave kuće bez velike šajbe. Shodno čemu je moj Otac uručio Žmuu primerak iste, koju verovatno najveći sarmolozi nose na zlatnom lancu oko vrata. Zbog čega se meni Žmu natovario na vrat, sa sve šajbom i naterao me, ljubavi radi, da se mlatim ličnim mlevenjem mesa i dovođenjem sindikata slovenačkih mesara u očaj mojim beskrajnim zapitkivanjem u radnjama:« A, da ne meljete možda i na veliku šajbu?«

Naravno, pored velikošajbovskog mesa, prava sarma zahteva i pravi kupus, a ne ovaj ovde, što ga kisele ubacivanjem sirćeta, zbog kog se kupus ukiseli u trenutku momenta i dosegne kiselinu sposobnu da projede parket. Tim povodom smo morali da pazarimo bure burnih razmera i angažujemo našu Fatimu, ekspertnu za turanje kupusa u istu.

Tako je Žmu, uprkos slovenačkim korenima, uspeo da ispuni izreku »Odande si odakle ti je žena« i postane punopravni član prostosarmatskog tajnog udruženja, čiji je glavni cilj jedenje sarme deset dana i gnjavljenje žena da ih kuvaju po receptima starijim od Kurana.

Nego, 'oće neko da podgrejem malo sarme? Brzo ću ja...par minuta...Sutra je Nova godina, a iste bez sarme nema.



Komentari (203)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Jelica Greganović Jelica Greganović 10:36 16.01.2010

Re: Čak dapače, dagušče i dalabud...i da bome!

Ti ne samo da si zakasnila na sarmatski blog, nego nas i preseliše za to vreme...dobro da nije tokom selidbe ovolika sarma iscurela sa mog bloga, prali bi danima.
Registrovala sam u knjigama Perl Bak i da u Koreji kisele kupus, doduše sarmu ne pominju, ali nešto mora sa njim da rade...
Bojan Budimac Bojan Budimac 03:16 16.01.2010

200

Jelica Greganović Jelica Greganović 10:32 16.01.2010

Re: 200

Sarma za 200-og

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana