Umetnost

What it feels like for a girl

Vlasta92 RSS / 12.01.2010. u 21:39

vlasta.jpg

M.


Moja sestra je odrasla na panku, ja sam odrasla na narodnjacima. Moja sestra je volela školu, ja sam volela da igram fudbal i rukomet. Još uvek imam taj muški ponos u sebi. Ne volim što moram da saginjem glavu pred ljudima koji to ne zaslužuju.
Kada sam završila srednju školu, počela sam da konobarišem. Bile su devedesete, a ja sam dobro zarađivala od bakšiša. Kafići su bili puni izbeglica, bilo je mnogo novca po lokalima.
Sa dvadeset sam upoznala svog prvog muža. Zajedno smo otvorili trafiku i dok sam ja radila, on je trošio zarađeni novac, pio i glumio kriminalca. Kada su počeli finansijski problemi, krenuo je da me fizički maltretira i tuče. Dugo sam prelazila preko batina, kumila, molila, nadala se da će stvari krenuti na bolje. Nakon dve godine braka, otišla sam.
Nekoliko meseci kasnije moj otac je umro. Iznenada i na brzinu. Do tatine smrti dobro smo živeli. Nakon njegove smrti počeli su finansijski problemi. Zbog gubitka tate bilo mi je jako loše. U to vreme, u društvu u kom sam se kretala, u modi su bili mafijaši i dizelaši. Bio si moderan ako šmrčeš kokain ili uzimaš heroin.
Otvorila sam kafić i ubrzo su u lokal počeli da mi dolaze narko dileri i mafijaši. Tad sam prvi put probala heroin. Uzela sam prvu crtu i na kraj pameti mi nije bilo da ću se navući. Odjednom nemaš strahove, teške misli, ako je hladno - tebi je toplo, ako si sam - super ti je... Posao je napredovao, ali sam počela da brljam. Prvo sam počela sa heroinom. Onda je na žurkama krenulo sve ostalo. U roku od dva meseca navukla sam se, zatvorila lokal i počela da kradem.
Kradeš kad si u krizi. Nemaš straha, kradeš ljudima dok ih gledaš u oči. Ne razmišljaš šta će biti sutra sa tobom. Probuditi se ujutru sa krizom je najgore. Ako ti zapadne da preko dana nemaš para, onda kradeš po buticima, a ako ti zapadne da noću nemaš para, onda kradeš po kućama.
Prvi put kada sam pokušala da uradim razbojništvo na silu, uhvatili su me. Sela sam na motor, obukla tatino vojničko odelo, stavila kapu-fantomku na glavu i čarapu da mi izmeni glas, ponela vreću i plastični pištolj.
Provela sam četiri meseca u istražnom zatvoru, bez droge, ali sam se po izlasku iz zatvora vratila na staro.
Jednom sam se skinula na par meseci. Skroz na suvo. Dala sam svu robu mami. Išla sam i u Drajzerovu na lečenje, na psihijatriju... Ali tu gde se skidaš ima najviše droge. Unose i pacijenti i tehničari. Uspela sam sama da se skinem. Počela sam da se smejem.
Posle par meseci otišla sam u zatvor. U Požarevac. Godinu dana sam provela tamo. Tamo se bolje gleda žena koja je ubila svoje dvoje male dece, nego narkoman.
U sobi možeš samo da prespavaš. Sve vreme provodiš u jednoj prostoriji zajedno sa ostalim zatvorenicama okrivljenim za najrazličitije zločine, od žena koje su proneverile novac u banci, do babe koja je ubila komšiju zbog šljive ili babe koja je zeta isekla motornom testerom na komade i stavila ga u zamrzivač. Tuširaš se istovremeno sa njima - u podrumu sa gomilom tuševa - na drvenoj ploči na kojoj su izrasle pečurke. Sada su taj podrum zatvorili.
Jednom sam u samici provela dvadeset osam dana. Iz samice možeš samo da izađeš gori. Nisam nikad htela da im pokažem da su me slomili.
Posle izlaska sam upoznala svog sadašnjeg muža. On se ne drogira, vodi zdrav život, trenira, ne pije, ne puši. Kad je saznao da se drogiram, pomogao mi je da se izvučem iz svega toga. Prvi put sam imala nekog uz sebe. I kada sam saznala da sam trudna, u prvi mah sam poželela da sklonim dete, ali niko od lekara nije hteo da uradi abortus zbog poodmakle trudnoće. Ja sam jako želela da rodim, ali sam bila uplašena kako ću izneti trudnoću, jer sam bila sveže skinuta i na terapiji metadonima.
Kada je moj sin napunio godinu dana, nisam više mogla da odlažem drugu zatvorsku kaznu, koja me je čekala.
Najstrašnije je bilo odvajanje od njega. Prvi put kada sam završila u zatvoru nisam imala za čim da patim. Sada, drugi put, ostavila sam dete, muža i život koji sam stekla. Uslovi su bili znatno lošiji. Samo sat i po vremena tokom dana su nas puštali da izađemo na vazduh. Dete sam mogla da viđam jednom mesečno, na par sati. Iz dana u dan sam živela za te posete. Najteži je bio dan posle.

Volela bih da mogu da stvorim u budućnosti nešto što je moje.

 

Ova je priča deo projekta What it feels like for a girl Jelene Jureše. Čine ga fotografski portreti, koje prate priče fotografisanih žena. Divne, lične, tužne, teške, životne priče. Projekat će, kao deo izložbe Kritičari su izabrali, biti predstavljen u Likovnoj galeriji Kulturnog centra Beograda, u sredu, 13. januara 2010, u 19 sati.

 Izlozba ce biti otvorena do 30. januara 2010. godine.



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana