Još prvi petli nisu jutro oglasili, a Jelena iz postelje kliznu, pa kad joj pod nogama daske zaškripaše, baci brz pogled prema Milanku, da ga ne probudi pre vremena. On se samo malo promeškolji i lepše namesti u šuškavoj slamarici, a Jelena poveza maramu da joj kosa ne smeta i suknom se opasa, pa stade da džara žaračem po pepelu, tražeći žišku da vatru raspali. Čim zaiskri prva varnica, baci na nju šaku slame i suvih grančica, pa bosa otrča do drvljanika da još potpale donese. Tabani joj uroniše u rosu avgustovske zore, i laka jeza joj se uz noge do temena razleže. Malo se strese, pa nastavi, ne mareći za oštro kamenje što joj se na putu našlo. Osluškuje ćukor ptica u krošnjama cerova viš’ puta, procenjujući koliko vremena do prvih petlova ima, jer žuri da pre svitanja bakrač vode nad ognjištem smlači, ne bi li hleb podmesila i u crepulju ga spustila, da se peče dok ona preobuku za Milanka i sebe spremi.
Ilindanski sabor se ne propušta, a ove godine joj je posebno važan. Oca i mater će danas na Oštriku sresti, prvi put od kad su je za Milanka dali. Biće tamo i Jefa, već je vidi kako za Obrenom i Grozdom ukočeno ide. Ljuta što joj mesto iza snaje sleduje,a nakitila se dukatima preko čipkane bluze, utegla u plišano libade i seva pogledom po devojkama što se hvataju u kolo. Njoj u tom kolu odavno mesto nije, a nema ga ni među majkama što su prostrle ćilime u hladu vitkih jela, pa decu prizivaju da im parče pečenja ili kakvu sitnicu pruže. Nigde nije pristala ta sparušena usedelica, a svuda bi da je ima. Pa stoji ukočeno, pored brata i snaje, kao neki činovnik što saborski protokol prati.
Misli Jelena kako će ocu ruku celivati i majci slatko u zagrljaj pasti, ali Jefu... Jefu najradije ne bi ni pogledala. A mora. Zbog sveta mora i da joj se nasmeši i za zdravlje je upita. Trže se kad začu Milankov glas:
- Zdravo svanula!
- Zdravo danio, domaćine! Jesam li te ja sudovima probudila?
- Ma jok, bre! Odavno sam budan, gledam te kako posluješ po kući. A i vakat je ustajati, mnogo posla čeka pre Oštrika.
Pa skoči sa one postelje i u prolazu Jelenu namerno očeša laktom po leđima. Ona veselo ciknu, kao da je stvarno zabolelo, pa nastavi da petlja oko ognjišta. Milanko se začas obuče, pa zadovoljno izađe pred kuću, protegnu se i baci pogled prema Aleksinom dvorištu. Kad vide Ljubicu mahnu joj rukom i doviknu:
- Pomoz’ Bog, Ljubice! ’Oćemo li na Oštrik?
- Bog ti dobro dao! Veseo si mi od jutros, Milanko? Ako, ako, daće Bog da se takav svako jutro budiš! Ajd’ ovamo, ’oće Aleksa nešto da ti rekne!
- Evo, samo da se umijem i drva u kuću unesem.
- Ajde, ajde, blagoš, samo po’itaj! Znaš da ne voli da čeka.
Ne bi mu svejedno, namah se seti da je juče trebao s Aleksom seno iz reke da dovuče, a i oko polaska na Oštrik da se dogovori. Ali... „Shvatiće, valjda“, pomisli, a čini mu se poleteo bi od neke radosti što ga celog prožima. Sve mu slatko od jutros, i ona voda sa izvora dobila drugi ukus, vazduh mu zamirisao na zrele šljive i bogatu žetvu. Udahnu punim plućima, pa požuri da Aleksa ne čeka. Usput doviknu Jeleni:
- Eto me za po’ sata!
Aleksina kuća malo niz put, a možeš do nje i pored drvljanika, ako ti je volja. Da nema onog oraha, mogli bi on i Milanko jedan drugom jabuku s praga dobaciti. Velika, domaćinska, na dva nivoa kuća. Prizemlje ozidano kamenom , zadnjom stranom skoro celo ukopano u kosinu ispod puta. Na sprat se ulazi sa zadnje strane kuće, okrenute putu, pravo u veliku sobu, koja se samo za slavu i Aleksine goste koristi. Dugačka prostorija ušuškana ćilimima, sa lepo bronziranom, tučanom peći i minderlucima duž okrečenih zidova. Nekoliko niskih, izrezbarenih sinija i jedan sanduk, ispod prozora s pogledom na dolinu. Levo i desno od ulaza, vode vrata u uzane sobičke, u jednom deca, a u drugom domaćin sa ženom leti spava. Zimi je taj sprat uglavnom zaključan, osim za Božić i slavu kad se i ona peć podloži, a fenjeri pred ulazna vrata postave.
U prizemlju velika kuhinja sa dugačkim stolom, duž celog levog zida. S obe strane stola klupe, a u pročelju jedina stolica, ukrašena bogatom rezbarijom po visokom naslonu. Znalo se da je to Aleksino mesto i nema toga ko bi se prevario da na nju sedne. Tačno naspram nje, na istočnom zidu visi ikona Svetog Stevana s vazda upaljenim kandilom. Na levom zidu veliki prozor, ukrašen vezenim bezom. Namerno okrenut jugu, da ceo dan sunčevu svetlost grabi.
Iz kujne vode vrata u Aleksinu sobu. Pokraj njih običan sto za pripremu hrane i veliki, crni, tučani šporet, odmaknut od zida za širinu naramka drva. Pa sanduci za brašno, pasulj, sočivo, a iznad njih mnoštvo polica za odlaganje posuđa. Skroz u ćošku, kao u nekoj niši što je prave dva spoljašnja i zid od sobice, zaklonjen ćilimom stoji veliki krevet na kom su zimi deca spavala. Blizu njega obična, gruba sinija i pet-šest tronožaca. Tu se deci jelo postavljalo, jer za velikim stolom su samo odrasli muškarci smeli sedeti.
Naspram ulaznih vrata jedan kredenac, od orahovine napravljen, za slavsko posuđe i one fine sitnice što se samo pred odabrane goste iznose.
Milanko taj raspored i zavorenih očiju zna, tolike je godine u Aleksinoj kući proveo i na onom krevetu u kuhinjskom ćošku noćivao i dečje sitnice u slamarici skrivao. Nikakva tajna mu nisu bili ni sadržaji brojnih sanduka u Aleksinoj sobi, tu iza vrata, iako ih nikad sam i bez odobrenja nije otvorio. I sad mu je ulazak u tu kuću prijatan, kao da se u roditeljsko gnezdo vraća.
Zakorači preko praga, nazivajući Boga Aleksi, a odmah mu nos zagolica miris kačamaka i mleka, pa se jedva uzdrža da među decu ne sedne i jednu činiju, k’o nekad, prigrabi. Oni, kako ga ugledaše, uglas zagalamiše: „Ajde nama, Milanko! Sedi ’vamo!“ pa se nevoljno utišaše kad im Ljubica podviknu. Milanko se malo smete, još nije navik’o da sa Aleksom za velikim stolom sedi, pa se snebiva i nasred kuhinje zbunjeno stoji, a onda se lagano na kraj klupe spusti. Aleksa zavija duvan i ćuti, čeka da Ljubica decu napolje otpravi, pa se malo iskašlja, ne bi li je požurio. Čim ostadoše sami, on progovori:
- Imaš li para?
- Imam, sasvim dovoljno.
- Jesi li rešio šta ćeš na Oštrik poneti?
- Mislio sam smolu, nakupismo ovog leta dosta. Ima je tries’ kila, sigurno.
- Hmm. A kome ćeš one jagnjeće kože prodati?
- Za Gospojinu ću ih nositi u Mileševu, dotad će se uvoštiti.
- Da. Znam jednog ćurčiju iz Užica, dobro bi ti ih platio.
Pa ućuta i poče da pretura po džepovima, kao da nešto traži. Ustade od stola, otvori dve – tri fioke na onom kredencu, pa ode do prozora i okrete leđa Milanku. Poćuta malo, pa nekako ubrzano izgovori:
- Danas će Obren na vašar doći. On šćeri još nije oprostio, i ne verujem da će skoro. Tebe će pozdraviti kako dolikuje, ali njoj bi bolje bilo da mu ne prilazi. Nego vidi ti to, nekako...
I ućuta, kao da je previše rekao. Milanko shvati da je to kraj razgovora, pa tiho izađe. Odjednom mu ovaj dan nešto posiveo i neki teret mu se na ramena navalio, pa se sav savio. Teškim korakom se uputi kući, izbegavajući decu što su ga saletela da ih do krošnje jabuke podigne. Ne vide ni Ljubicu. Samo misli na Jelenu i Obrena. „Šta da joj kažem? I kako? Baš ovog jutra o tome s njom da pričam! Valjda će se sama setiti šta joj je činiti... Ma neće, luda je to glava, tvrdoglava na Obrena. Ne bi me čudilo da mu neki inat napravi. Mogla je Ljubica s njom o tome?....“ Okreće se, kao da traži pomoć, a zna da sam to mora sa ženom raspraviti, pa teškog koraka u kuću stupi.
Gleda Jelenu kako, sva rumena, po kuhinji posluje, vadi hleb iz crepulje i u platno ga uvija, da se ohladi pre nego što ga u torbu za put spremi. Na stolu činija sa cicvarom i parče sira čekaju Milanka da doručkuje.
- Jelena, sedi ’vamo.
- Samo ti jedi, nemam ja kad!
- Sedi, da ti kažem...
Ona ga zbunjeno pogleda, pa malo suzi očima, kao da se domišlja. A onda zabaci glavu i reče:
- Ako si mislio o Obrenu, ne moraš. Znam ja da mi on neće oprost još zadugo dati. I ne brini ti ništa, znam ja kako ću s njim.
I nastavi da posluje oko onog ognjišta, a usne stisla i ramena ukočila, kao da će joj pući od grča.
- Ajde jedi, da se ne hladi ta cicvara. I da se spremamo, sad će se ovi sa Klubačke strane okupiti kod Aleksine kuće.