Ovo pišem u teškoj konspiraciji. Ako me provali Tatina Princeza, ugasila sam. Ova dva dana je, doduše, nešto bolje volje, čak mi se i osmehuje. Taj pubertetski izuzetak je izazvan dužim računima za njenu garderobu, tako da na njegovu dugoročnost ne bih računala. Dugo stajanje pored blagajni, Princezi je otvorilo srce i tom prilikom sam saznala nešto više o Princu, koga je nedavno našla.
Princa sam videla u dva maha. Izgleda kao što svi prinčevi izgledaju u tim godinama. Kao Žabac. Ima zelenkastu jaknu, dužu kosu, iz koje vire dva nepoverljiva oka i zavidnu kolekciju bubuljica. Samo mu fali lokvanj. Veštica je već prisutna.
Daklem, Tatina Princeza si je navatala Dečka. Žapca. Žmu je očajan. Ljubomoran kao pas (»Ko je sad pa taj? Ko su njegovi?«). Braća su podeljenih stavova. Manji brat joj, kao i uvek, drži stranu i hvali Žapca, a veliki citira oca. Meni je sve nekako smešno. To nam je, zapravo, prvi i po dečko. Prvog dečka je Princeza nabavila ujutru, a uveče se popišmanio i zbrisao, podovom čega je ćera tatina digla vodostaj tog dana, očajnički osoljavajući krevet na sprat. Ja sam je utešno milikila. Mlađi brat nije smeo ni da pomisli da uđe u sobu. Bio je spreman da, tu noć, spava na otiraču.Već narednog jutra je pobegli ispran iz našeg srca bujicom suza, a Princeza je, posledično bitno manje piškila tog dana. Ovog Žapca imamo već oko mesec dana i na njega se, povremeno, da nagaziti u našem ulazu, dok žmirka ispod šiški i fiksira pogledom pločice, glumeći keramičkog stručnjaka.
Tim povodom sam ja probala da se setim...jedva...negde u prošlom veku, u trećem razredu osnovne škole ja sam se, shodno opštem maniru koji je zavladao, zaljubila najstrašnije u Milana Kaćanskog. Milan Kaćanski je išao sa mnom u razred. Imao je plavu kosu i na licu ožiljak od opekotine. Nije me primećivao, sem kada je ugrabio priliku da me saplete ili da mi (o kako to romantično zvuči!) odveže mašnu. Što sam ja tumačila nedvosmislenim izlivima sakrivene ljubavi. Iako je Kaćanski Milan, tada, najverovatnije jedinu ljubav osećao prema školskim odlmorima, prašini i klikerima šestopercima.
U to vreme ja sam nosila repove sa strane sa četvorostrukim mašnama, a toj neodoljivoj frizuri je predhodilo prebrojavanje zvezda, dok mi je majka češljem razdeljivala glavu na pola, pa onda do »glatkog« vezivala repove, onim prokletim crno-crvenim gumicama za tegle. Na to su se namontiravale mašne i ja sam mogla da odpropeliram u školu. Sve ovo je ipak bilo bolje od frizure – jedan rep na vrh' glave, koji me je krasio sve do polaska u školu. Normalno sa pratećom mašnom. Zbog čega sam izgledala kao mladunče helikoptera.
Daklem, Milan Kaćanski je bio prvi predmet mog zaljubljivanja, mada moram da kažem da mi se pored njega baš sviđao i Boban Cvetković, koji je sedeo sa njim u klupi i imao najbrojniju kolekciju pega pod očima. Kad sad razmislim, nešto nisam sigurna u koga sam od njih dvojice bila zaljubljena, ali sam sigurno bila zaljubljena, jer su to zahtevali društveni propisi tog uzrasta.
Moj prvi dečko, Žabac, je bio Raki. Raki je sada, koliko čujem, taksista na Kipru. Tada je imao plavu kosu i išao u susedni razred. Oboje smo imali višak ruku i nogu i svega nas je bilo sramota, ali društvena pravila su nalagala zabavljanje. Mi smo se shodno tome, ludo zabavljali, tabanajući od njegove do moje zgrade, ne znajući da li da se držimo za ruke ili ne. Ako te vide da se držiš za ruke, onda ti se smeju...a ako se ne držiš, kakvo je to onda zabavljanje? U svakom slučaju bili smo odlični egzemplari zbunjenih pubertetlija, koji sa gomilom istih, glume imanje ozbiljne veze. Pretpostavljam da je to, urnebesno, uveseljavalo komšiluk i roditelje. Nekoliko godina kasnije, Rakijeva majka mi je, cvileći od smeha, objašnjavala da sam tada izgledala kao kuvana noga od astala. Ne sećam se kako smo raskinuli, ali ta reč »raskidanje« imala je tada dramatičan značaj. Od toga ko je sa kim raskinuo, do toga kako je to izveo. Znam da sam u životu nekoliko puta raskidala i da je to blagotvorno uticalo na protok tečnosti u mom telu. Doduše trpela je porodica, koja nije mogla da dođe na red za kupatilo, u kome sam ja ridala i brisala gorke suze zavesom, na buljave ribe, nad kadom. Ribe su budjale od viška vode, a familija je uplitala noge, cupkajući pred vratima. Bešike su bile pred pučem.
Zato sad uživam u pogledu na smotanog Žapca i gledam kako sam sebe zbunjuje. Jednog dana će sigurno postati Princ. A do tada, moraće da skakuće sa Princezom, trudeći se da je ubedi, da je baš tu iza ćoška parkirao belog konja.