Sak ću vam ja ispričati jednu novogodišnju priču. Sve se desilo 31. decembra početkom sedamdesetih, u Jugoslaviji.
Milčika je bila lepa i fino vaspitana devojka. Javljala se komšijama, pomagala starijima i ustajala u autobusu bakama koje ujutro rano idu na pijac, košulja joj je bila uredno zakopčana i, za razliku od većine vršnjakinja u gimnaziji, uvek je nosila prsluče. Imala ja planove da završi medecinu i da postane lekarka, da se uda za nežnog čoveka i rodi mu dvoje dece, prvo sina, a potom i ćerku, da ide svake godine na letovanje na Jadran i da imaju kola. U dnevniku je te godine, samo par dana pred doček, napisala: „A ako bih trebalo JA da nešto poželim, volela bih da mi se ostvare ti moji snovi, ne tražim ništa više, mirno da živim, da nemam problema. I možda Lazara, ako bi on hteo..."
Lazar je hteo, ali ne baš isto, i ne tim redom. On nije vodio dnevnik, ali se znalo da hoće da ide kod strica iz Tuzle, koji već godinama radi u Njemačkoj, ima sjajne brkove i vozi sjajnog mercedesa, kojem ništa nije moglo da polomi onaj dugi nokat na malom prstu leve ruke, teksturu gustih brkova i osmeh na licu. Voleo je Njemice, a i one su volele njega. Jedini mu je problem bio da neka ne zatrudni, a i to mu se samo dva puta desilo. Ovaj se bosanski Solomon ženio sedam puta, uglavnom strankinjama, mada nikada iz političkih razloga, a neke od tih žena bile su prave lepotice.
Lazar je kod strica već više puta i bio je zaljubljen u sve svoje strine, gledao ih je krišom kroz ključaonice i listao bezobrazne časopise koje je stric držao u ormančetu pored kreveta, a u kojima su se devojke velikih, prirodnih i opuštenih grudi nage mazile sa dlakavim modelima velikih zulufa. Kao stric i strine. Bio je, naravno, Lazar čvrsto odlučio da prihvati stričev poziv i dođe u Njemačku za stalno, a pomisao na tu avanturu trzala mu je onu živuljku u stomaku kao da se sprema da prepliva Amazon ili peške obiđe arktički krug.. Milčika mu se sviđala u naletima, kada je vidi, pa je računao da ne bilo zgoreg da je nekako smota do 4. januara, kada je mislio da sedne na voz.
Decembra 31, na doček, sreli su se na igranci u Domu omladine. Milčika je bila lepa u kratkoj kožnoj suknji, dubokim čizmama i uzanoj majici (tata je otišao kod brata u Sremske Karlovce). Stajala je u uglu sama i slušala grupu koja je svirala sve same hitove domaće šlageristike: „Romanu" Đorđa Marjanovića , „Mariku" Lole Novakovič nešto oda Nade Knežević. Bila je prilično opuštena kada se sa druge strane sale njenom doktorskom snu počeo panterski prikradati Lazar, fiksirajući je pravo u oči. Klecnuše Milčikina kolena kao da su od stakla, morala se za zavesu prihvatiti, rizikujući da sruši dekoraciju od krep papira.
Pričali su svedoci da joj je ćutke prišao, uzeo je za ruku i poveo poluonesvešćenu do sredine sale, da uopšte nije bio nežan, da je stisnuo krvnički i disao za vrat kao bizon. U ponoć su još uvek plesali stisnuti, ali je Lazar je polako vukao prema vratima, kao da mu više zanosi desna noga. Oko jedan sat po ponoći su bili kod njega u sobi, a oko pola dva su se povećavali Milčikina prosečna gustina i period rotacije, a Lazar ni slutio nije da joj je povećao i masu. Planovi su trajali dugo, a propas' stade u pola sata i kratki pasus.
The End.
Pazite šta radite večeras.
Srećna vam i berićetna bila!!