klinci: potraga za Neill-om (?)

Kada sam prvi put ozbiljnije iščitavala ono što je Neill pisao, pomislila sam da je sve to lepo: sloboda, uvažavanje, ljubav... ali, da li to „radi na terenu"?

Rešivši da dokažem da su to samo lepe ideje, većinu kojih je u praksi nemoguće primeniti, krenuh u potragu za Neill-om u sebi.

„You may love the idea or hate it. But if you have your own children, have taught children, or have ever been a child, one thing is for sure - You will never view childhood or education in the same way again." (Zoe Neill Readhead)

nova deca:

Tokom prvih nedelju ili dve oni otvaraju vrata nastavnicima, obraćaju mi se sa „gospodine" i pažljivo se peru. Gledaju me sa poštovanjem u kom se lako razaznaje strah. Posle nekoliko nedelja slobode prikazuju se onakvim kakvi stvarno jesu. Postaju drski, nevaspitani, neoprani. Rade sve ono što im je u prošlosti bilo zabranjeno: psuju, puše, lome stvari...Sve vreme, medjutim, u pogledu i glasu im se razaznaju učtivost i neiskrenost.

Potrebno im je najmanje šest meseci da se liše neiskrenosti. Posle toga gube i učtivost prema onome što su smatrali autoritetom. Za otprilike samo šest meseci, oni su prirodna, zdrava deca koja kazuju ono što misle, bez zbunjenosti ili mržnje. Kad se dete dovoljno mlado zatekne u slobodi, ono ne mora da prodje korz fazu neiskrenosti i pretvaranja.

Posle izvesnog vremena vidite dete kako čačka nos, a onda na pitanje gde je „kuglica", sa osmehom pokazuje prst - izvol'te, molim vas otići do kupatila; ili čujete kako je vaša tunika u stvari jedna mnogo smešna haljina; pa vas onako, roditeljski brižno pita (jer ne izlazite iz svojih omiljenih cipela), da li je to jedini par koji imate; ili kada smišljate imena za grupe, stiže predlog da tičr treba da se zove krava...a potom glasan smeh.

Dešavalo se i to da moja gitara preteći visi u nečijim rukama, uz neskriven osmeh nadmoći onog u čijoj se nemilosti našla - do sada nijednom nije završila padom i nijedna žica nije pokidana.

Dešavalo se i to, da su se roditelji žalili da su deca počela glasno da se smeju od kako dolaze kod mene na časove (ona bestidnija su se čak valjala po podu, pritom se, o strahote, zacenivši), ili da ne shvataju previše ozbiljno to što se radi...jer je za njih sve to igra; prekorevaju ih da nije lepo da mi na ulici skoče u zagrljaj i kažu „ćao tičr", pitaju da li je vreme da mi se ipak obraćaju sa „Vi"; oni večito zabrinuti, stalno se informišu o tome kako dete napreduje, kao i šta i koliko sa njime da rade kod kuće...i svaki put kada zatvore vrata kažu: „Budi dobar(ra)!"

A meni se po glavi mota...

The function of a child is to live his own life - nor the life his anxious parents think he should live, nor a life according to the purpose of the educator who thinks he knows what is best. All of this interference and guidance on the part of adults only produces a generation of robots.

- koliko (često i glasno) se vaše dete smeje? ume li da se šali?

- ume li (ovi mali) da se obuče/svuče, spakuje/raspakuje? ume li da vodi računa o sebi? primećuje li druge?

- da li ostvaruje kontakt sa drugom decom? da li uživa u igri?

- da li postavlja pitanja? (otvoreno i slobodno) ume li da sasluša druge? da li vi slušate?

- ima li otpor prema novom? da li traži pomoć kada nešto ne razume? boji li se neuspeha? da li shvata grešku kao neuspeh ili kao pokušaj? da li se vi plašite neuspeha?

- ume li da objasni (pokaže, iskaže) svoja osećanja? da li podstičete ovakve razgovore?

- da li je sporo, zato što vi mislite da ne prati (pred)odredjen tempo, ili je to njegov/njen trenutno

- da li se vaše dete interesuje? da li ga podržavate u tome? da li vi znate šta bi trebalo da ga interesuje?

- ako vas dete laže, da li ste se zapitali zašto laže? da li vi lažete (obmanjujete) svoje dete? da li mu verujete? da li ono zna da mu verujete? da li verujete u njega? (a u sebe?) da li su vaši roditelji verovali u vas?

- da li je vaše dete razmaženo ukoliko ga podržavate? da li je voljeno ukoliko od njega zahtevate? da li mu povladjujete kad nemate strpljenja ili vremena?

- da li vaspitači, učitelji, nastavnici i profesori razgovaraju sa vama o ovim stvarima? da li ih pitate?

Vraćam se na početak priče. Sa Neill-om se možemo slagati ili ne. Mnogi su ga kritikovali i osporavali, nazivajući njegove ideje isuviše radikalnim, zamerajući mu da je zapostavljao intelekt (I would rather see a happy street sweeper than a neurotic scolar) i da mu je nedostajala sistematičnost...

A ja sam u potrazi za Neill-om došla do odgovora na svoje pitanje odozgo: „da, radi!".

I nije važno to, da li ću ja (ili bilo ko, for that matter) primeniti njegove metode, mašući samozadovoljno knjigama da bi se videlo kako ja znam. Važno je koliko sam (smo) spremna(i) da prihvatim(o) kao sasvim moguće, ono što John Holt kaže:

What are the results? Only a few children in school ever become good at learning in the way we try to make them learn. Most of them get humiliated, frightened, and discouraged. They use their minds, not to learn, but to get out of doing the things we tell them to do--to make them learn. In the short run, these strategies seem to work. They make it possible for many children to get through their schooling even though they learn very little. But in the long run, these strategies are self-limiting and self-defeating, and destroy both character and intelligence. The children who use such strategies are prevented by them from growing into more than limited versions of the human beings they might have become. This is the real failure that takes place in school, hardly any children escape.

When we better understand the ways, conditions, and spirit in which children do their best learning, and are able to make school into a place where they can use and improve the style of thinking and learning natural to them, we may be able to prevent much of this failure. School may then become a place in which all children grow, not just in size, not even in knowledge, but in curiosity, courage, confidence, independence, resourcefulness, resilience, patience, competence, and understanding. To find how best to do this will take us a long time. We may find, in fifty or a hundred years, that all of what we think of as our most up-to-date notions about schools, teaching, and learning are either completely inadequate or outright mistaken. But we will make a big step forward if, by understanding children better, we can undo some of the harm we are now doing.

Neill vas, dajući odgovore na pitanja uporno tera da sebi postavljate nova. Lakoća, kojom je primećivao suštinu dečijeg sveta, bezuslovno verujući da uvek može, je toliko omamljujuća, da se prosto čudite kako niste ranije videli. S' tim u vezi, cilj nije da ja nekog nečemu učim, već da taj neko dovoljno nauči da bi dalje nastavio sâm i da od onih koje podučavam dobijam takva pitanja, na koja ne mogu odmah da dam odgovor.

Kada se decom bavite bez pristojne udaljenosti, imate "problem" da ona neće da rade nešto zato što vi to hoćete, već se morate potruditi da im, to što vi hoćete prezentujete na dovoljno intrigantan način. Zato moj fokus nije „šta", već „kako".

Ukoliko je sve to na nivou eksperimenta, ukoliko je sve to samo lepo, ali teško da se da primeniti, pitam se, kako je moguće da deca u III razredu osnovne škole rade komparaciju prideva, a ovi iz VII slaganje vremena? Kako je moguće da umeju da izgovore pravilno „th" u three, i „th" u they? Zašto im naprasno postaju zanimljivi drugi jezici? Zašto uvek, kada im smišljam zamke i namerno na tabli napišem nešto pogrešno, to primete? Zašto na moje časove dolaze nasmejani, a ovi što kasnije beže sa istih, sa mojih ne beže? Zašto, kada ja ništa ne forsiram i kada je za decu mladjeg uzrasta sve na nivou igre, predškolci nauče latinicu? Zašto moji prvaci (i drugaci) čitaju na engleskom a sriču na srpskom?

"The art of teaching is the art of leaving children alone."

Šta vi mislite? Da li je moguće?

P.S.

U Srbiji ne postoje precizni podaci o broju učenika koji napuštaju školu, ali analize pokazuju da oko 15% djaka ne završi osnovnu školu.