Autor: Rodoljub Šabić
Pre par meseci obratio mi se, tražeći pomoć i zaštitu građanin R.G. Bilo je to jedno od onih, nažalost ni malo retkih, a ni malo prijatnih obraćanja koje za početak traže suočavanje sa ličnom tragedijom pojedinca, a za kraj suočavanje sa haosom i javašlukom u nekoj delikatnoj oblasti života društva.
Svojevremeno je R.G. ispratio u bolnicu svoju suprugu, radi porođaja. Nakon toga, prva vest je trebalo da bude radosna, rodili su se blizanci. Ali, potom je usledila tužna vest, jedna beba je umrla, onda je stigla još tužnija, umrla je i druga. Nešto kasnije, kada su kako tako amortizovani neposredni efekti traume kroz koju su prošli supruga i on, poželeo je, sasvim prirodno, da sazna šta se dogodilo sa njegovom novorođenčadi, uključujući i to kako i gde su oni sahranjeni. Nezadovoljan odgovorima na pitanja koje je u vezi sa ovim poslednjim postavio JKP-u „Pogrebne usluge", budući da je dobio samo šturu informaciju da su „leševi blizanaca spaljeni, a pepeo rasut", podneo je žalbu Povereniku za informacije i zaštitu podataka o ličnosti.
U odgovoru na moj zahtev da se povodom žalbe izjasne JKP je navela da „povodom pet zahteva za informacijama koje je R.G. podneo prepiska sa imenovanim traje već par godina", da su se „opredelili da u direktnom kontaktu sa R.G. reše problem na koji on ukazuje", te da je „u toku postupak dogovaranja njegovog sastanka sa direktorom."
Kad je prošlo dovoljno vremena da dođe do tog sastanka, a nije došlo, Poverenik je doneo rešenje kojim je naložio JKP „Pogrebne usluge" da bez odlaganja, a najkasnije u roku od 3 dana obavesti R.G. „da li poseduje tražene informacije, odnosno dokumente u kojima su iste sadržane, i to:
1. saglasnost Instituta za neonatologiju na osnovu koje je JKP „Pogrebne usluge" iz Beograda izvršilo, u Bebi vrtu na groblju Lešće, rasipanje pepela blizanaca koji su preminuli 15. i 16.08.2001. godine;
2. saglasnost sanitarne inspekcije navedene u dopisu koje je to preduzeće uputilo Institutu za neonatologiju dana 17.06.1993. godine;
3. dokument iz koga se može saznati koji je zakonski osnov za traženje saglasnosti JKP „Pogrebne usluge" iz Beograda od Instituta za neonatologiju da bi se izvršila kremacija beba koje su preminule na tom institutu;
4. dokument iz koga se može saznati da li je i zašto to preduzeće naplaćivalo Institutu za neonatologiju troškove kremiranja jedne bebe, a zatim sahranjivalo pet i više beba;
5. dokument iz koga se može saznati koje evidencije, u vezi umrlih lica koja su sahranjena na grobljima u sastavu JKP „Pogrebne usluge" iz Beograda, vodi to preduzeće;
te da mu, ukoliko takve dokumente poseduje, dostavi kopije istih."
Nekoliko dana kasnije R.G. je dobio pismo u kome ga JKP obaveštava da ne poseduje dokumente navedene u aliniji 1., 2., 3. i 4. A što se tiče alineje 5. obavešten je da „član 28. Zakona o sahranjivanju i grobljima utvrđuje obavezu republičkog Sekretarijata za urbanizam, stambene i komunalne delatnosti da donosi bliže propise o evidencijama koje je dužna da vodi organizacija kojoj je povereno vršenje poslova, uređenje i održavanje groblja", ali da ti republički propisi nisu doneti. A „za utehu" je na samom kraju, dobio nešto što liči na informaciju - obavešten je da se jedan propis ipak primenjuje - Obrazac parcelne knjige i registra koji datira od pre Drugog svetskog rata.
To je dakle realnost. A u prisustvu takve realnosti potpuno gube značaj inače smislena pitanja, kao npr. zašto prepiska R.G. i JKP „traje već par godina" ili čemu je trebalo da služi sastanak sa direktorom čiji „postupak dogovaranja je u toku".
Nije čak bitno ni pitanje šta bi sve eventualno moglo da se „krije" iza ovakve situacije, razume se, ne samo u pomenutom JKP, već u svim, uopšte. Jedino bitno, pravo pitanje je - kako je to moguće? A i odgovor je jedan - nije nikakav elitizam već savršeno normalna stvar zahtevati da se prema ljudima koji su izgubili nekog dragog i prema zemnim ostacima toga što su izgubili, čak i da su u pitanju kućni ljubimci a ne deca, odnosi sa mnogo više pažnje i odgovornosti.