Ovaj blog je u neku ruku nastavak razvogora između Pižona i mene u trenutku "zrelosti" jednog od njegovih prethodnih blogova, a u vezi sa razlozima zbog kojih homoseksualci žele da im se omogući da zaključuju brakove. Ipak, ovaj tekst nije samo o homoseksualcima a pogotovo nije o pravu na zaključenje brakovima između njih.
Tekst se tiče i heteroseksualnih parova koji nisu u braku (i to ne svih nego onih koje Porodični zakon smatra vanbračnim partnerima) i homoseksualnih parova koji i ne mogu da budu u braku (niti se mogu smatrati vanbračnim partnerima) - i jedne i druge zajednički nazivam kohabitanti - i tiče se razlika i nejednakog tretmana u našem poreskom sistemu kohabitanata i ljudi koji su u braku, a za koje objektivno ne postoje razlozi. Kraće, tema bloga jeste pitanje trebaju li se ljudi u istovetnim sitaucijama tretirati istovetno ili ne?
Ja ću ovde analizirati razlike između kohabitanata i supružnika u vezi sa porezom na dohodak, i razlike u vezi sa porezom na nasleđe i poklon.
Hajde da prvo vidimo o razlikama u vezi sa porezom na dohodak. Ove razlike proizlaze iz formulacije člana 10. Zakona o porezima na dohodak građana koji nam definišući značenje izraza član porodice kaže kako se članom porodice obveznika smatraju bračni drug (ali ne i vanbračni partner iz Porodičnog zakona, a o homoseksualnim parovima i da ne govorim), roditelji, deca, usvojenik i usvojilac obveznika.
Takva definija dovodi do većeg broja razlika u tretmanu supružnika odnosno kohabitanata, od kojih su neke negativne za kohabitante, a neke su u stvari pozitivne (stavljaju ih u bolji položaj).
Od negativnih imamo pravilo da se na primanja po osnovu pomoći u slučaju smrti člana porodice zaposlenog neće platiti porez ako je zaposleni bio u braku (do određenog iznosa), ali će se platiti ukoliko nije bio u braku ili je homoseksualac. Efekat je da je trošak za poslodavca koji isplaćuje zaposlenom koji je u braku pomoć u slučaju smrti člana porodice samo iznos te pomoći, dok bi trošak za poslodavca koji isplaćuje pomoć zaposlenom koji je kohabitant bio iznos te pomoći uvećan za porez.
Još jedna negativna je vezana za porez na zarade – ovaj porez se ne plaća na primanja zaposlenog po osnovu solidarne pomoći za slučaj bolesti, zdravstvene rehabilitacije ili invalidnosti zaposlenog ili člana njegove porodice (isto do određenog iznosa). Zbog gornje definicije i ovde Zakon pravi istu razliku kao i kod prve. Efekat je da je trošak za poslodavca koji isplaćuje solidarnu pomoć zaposlenom koji je u braku samo iznos te solidarne pomoći, dok bi trošak za poslodavca koji isplaćuje pomoć zaposlenom koji je kohabitant bio iznos solidarne pomoći uvećan za porez.
Treća negativna razlika jeste ona vezana za građane koji dobro zarađuju pa plaćaju godišnji porez na dohodak građana – kohabitantni neće imati pravo, za potrebe utvrđivanja osnovice na koju se ovaj porez računa, na odbitak za izdržavanog člana porodice kojim se umanjuje dohodak za oporezivanje godišnjim porezom. Naime osoba u braku bi mogla da odbije 40% prosečne godišnje zarade po zaposlenom za sebe plus 15% za izdržavanog supružnika (pri čemu ta dva iznosa ne mogu preći 50% dohotka za oporezivanje lica koje vrši odbijanje), a dok će kohabitant moći da odbije samo "svojih" 40% (ali opet ne više od 50% dohotka za oporezivanje).
Kad su pozitivne razlike u pitanju, njih imamo dve – prva se tiče oslobođenja od plaćanja poreza na prihode od poljoprivrede i šumarstva na katastarski prihod zemljišta poreskog obveznika ako su on i članovi njegovog domaćinstva stariji od 65 godina (muškarci), odnosno 60 godina (žene), a obveznik, odnosno članovi njegovog domaćinstva ne ostvaruju prihode po drugom osnovu i nemaju članove porodice ili druga lica koja su po zakonu ili po drugom osnovu dužna da ih izdržavaju. Ovo ide u korist kohabitanata zato što se oni ne smatraju članovima porodice pa samim tim obveznik koji je kohabitant ne bi imao člana porodice koji je dužan da ga izdržava (ovo u odnosu na svog partnera, da li u konkretnom slučaju možda ima decu je drugo pitanje). Efekat je da bi kohabitanta mogao komotno da izdržava partner a da on i dalje ima pravo na ovo oslobođenje (stariji je od 65/60 godina i nema prihoda po drugom osnovu).
Druga pozitivna razlika je vezana za porez na prihode od samostalne delatnosti i odredbu da se povezanim licima sa preduzetnikom smatraju članovi porodice obveznika. Kad se radi o transakcijama između povezanih lica primenjuju se pravila o transfernim cenama čiji je cilj da se onemogući umanjenje poreske osnovice tako što će obaveze iz ugovora prema povezanim licima biti veće (pa samim tim dobit manja) nego što bi to bilo da je ugovarano sa nepovezanim licima. Efekat je da kohabitanti, pošto nisu povezana lica, između sebe mogu da ugovaraju kakve hoće cene i na taj način mogu umanjivati osnovicu jednog od njih (što može biti korisno ako su oboje preduzetnici ali jedan vodi dvostruko knjigovodstvo i plaća porez u odnosu na dobit a drugi je paušalac).
Razlika u vezi sa porezom na nasleđe i poklon proizilazi iz Zakona o nasleđivanju. U njemu kohabitanti nisu svrstani ni u jedan nasledni red, a pošto se po prirodi stvari ne mogu smatrati ni srodnicima preminulog to oni ne da nemaju pravo na oslobođenje od plaćanja ovog poreza (kao što to imaju supružnici) nego plaćaju porez po višoj stopi nego što ga plaćaju naslednici/poklonoprimci drugog naslednog reda (roditelji, braća i sestre i njihovi potomci).
Kako bi sve ove razlike mogli izbrisati iz našeg pravnog sistema? Za razlike iz Zakona o porezima na dohodak građana je karakteristično da se one mogu izbeći prostom promenom definicije člana porodice. Problem zbog razlike u vezi sa porezom na nasleđe bi se mogao rešiti na jedan od dva načina. Ili bi se u Zakonu o nasleđivanju i kohabitanti uvrstili u nasledne redove ili bi se u Zakonu o porezima na imovinu dodala odredba da su i kohabitantni oslobođeni plaćanja porez na nasleđe i poklon. Prvo rešenje bi rešilo i razlike u odnosu na nasledna prava kohabitanata i supružnika, a drugo bi bilo ograničeno samo na poreski efekat nasleđivanja odnosno primanja poklona od strane kohabitanata.
Kakvo je vaše mišljenje, tretiramo li ljude u istovetnim situacijama istovetno ili ne i ako ih ne tretiramo istovetno trebalo bi to promeniti ili stvari treba da ostanu kakve jesu?
P.S. Tekst ne treba shvatiti kao iscrpnu listu svih razlika u položaju ljudi u braku i van braka u našem pravnom sistemu, primeri su dati više ilustrativno, naročito tih razlika ima u vezi sa pravima "članova porodice" iz pio i zdravstvenog osiguranja ili recimo u vezi sa propisima o vojnim invalidima i palim borcima i sl.