Religija

Julliete Froissy - ili šala na račun pragmatizma

ana_radmilovic RSS / 13.12.2009. u 18:49

...- Milslim da sam ipak mrtva - rekla je Žilijet Froasi toliko glasno da joj se u trenutku učinilo da je to neki tudji glas i osvrnula se da se uveri da je zaista sama. I bila je sama. Stajala je, činilo joj se, čitavu večnost u nekom prilično sivom hodniku o kome u stvari ništa ne bi moglo da se kaže....

Odmah da vas upozorim, ovo je užasno dugačka priča, ne radi se ama baš ni o čemu aktelnom i u njoj nema ničega što bi moglo da zaintrigira prosečnog čitaoca (medju kakve spadam i ja) net sranica koji samo preleti preko tekstova ako nisu predugački.  

Ovo što sledi je, naime, priča o udovici američkog filozofa Čarlsa Sandersa Persa (jedog od ili čak prvog tvorca pragmatizma, matematičara koji je umro u kockarskim dugovima ne ostavivši iza sebe ništa sem jedne ogromne biblioteke, koju njegova žena nije želela da proda i čuvala ju je do kraja života (živela je sama i siromašna još 20 godina nakon njegove smrti) - e, da bi na kraju sve te knjige zapalili u dvorištu novi vlasnici kuće. Kad sam čitala Persov "Pragmatizam i prakticizam", to jest njegovu biografiju, nisam mogla da ne primetim užasnu ironiju njihovih sudbina i da ne pomislim šta je ta žena radila tih 20 godina, zašto nje rasprodala bar te knjige i živela, šta je čuvala, i šta je mogla da pomisli na kraju, kada je umirala, i da ju je pitao onaj gore - šta bi ta žena, dakle, napisala u tom svom konačnom popisu, knjigovodstvu sa kojim se čovek nerado suočava ... Mislila sam da to bude monorama, a onda se pojavila čistačica - epizodista i za njom još jedno lice....

Sve što se pominje u toj priči a vezano je za Persa - izvučeno je iz njegove prave biografije.

Julliete Froissy

- Milslim da sam ipak mrtva - rekla je Žilijet Froasi toliko glasno da joj se u trenutku učinilo da je to neki tudji glas i osvrnula se da se uveri da je zaista sama. I bila je sama. Stajala je, činilo joj se, čitavu večnost u nekom prilično sivom hodniku o kome u stvari ništa ne bi moglo da se kaže. Nije bio ni dugačak, ni uzak, plafon nije bio ni visok, a nije bio ni nizak, u njemu jednostavno nije bilo ničega, čak ni vrata nisu odudarala od zidova. Inače veoma strpljiva žena, Žilijet Froasi je počela da oseća laganu nervozu.. Nije više mogla da stoji mirno i da, sa pristojnim izrazom lica, čeka da se otvore makar jedna od tih vrata što deluju kao da ni po boji ni po materijalu ne odudaraju od zidova. I da je neko pozove da udje u neku od prostorija koje su, kako je verovala, postojale iza ovih vrata i gde će se sigurno naći, nadala se, neka stolica i neki sto, a možda i šolja čaja i u svakom slučaju neko ko će joj se obratiti nekim rečima.

- Bilo šta - ponovo je čula sebe kako govori naglas - neka mi kažu bilo šta. Kada bih barem imala gde da sednem!

Na sebi je imala uzanu crnu haljinu dugačku do listova. Imala je crni strukirani sako i jedan mali, takodje crn,i šešir. I veo. U ruci je držala crnu torbicu, i uopšte, bila je sva u crnom. Telo joj je još uvek bilo skladno iako je imala nešto više od šesdeset godina, a crni veo je sakrivao sav umor koji bi neko možda mogao da vidi u njenim očima.  Ali u blizini ionako nije bilo nikoga. Ko zna koliko dugo, satima, možda ceo dan, možda danima... Žilijet Froasi je shvatila da se ne seća kada je došla ovde, i još gore, nije znala kako je došla, ni gde se tačno nalazi. Nije mogla da se seti ni puta kojim je došla na ovo mesto, kao da više nije bilo ni onih vrata kroz koja je morala da prodje da bi ušla u ovaj hodnik, nije se sećala ni trenutka kada je izašla iz kuće, ni zbog čega, ni kada se obukla, ni zašto je stavila taj crni veo... Da nije neko umro?

- Ko me je doveo ovde? Zašto sam se ovako obukla? - nije više obraćala pažnju na to što razgovara sama sa sobom zaokupljena mnogo važnijim pitanjima i sada je počela pažljivije da razgleda prostor u kome se našla.

-  Pa ja u stvari ne znam gde sam... Kada sam došla? Da li je to bilo svojevoljno? Možda sam primorana da stojim ovde sama, u ovom užasnom hodniku i da nešto čekam. A nemam gde ni da sednem. Neću da kucam na ova vrata. Red je da me neko već jednom pozove. Taj koji me je ovde doveo. Da me pozove i da mi objasni sve ovo - pošto je ovo pomislila na trenutak se malo umirila. Žilijet Fraosi, umerena i pristojna žena od nekih šedesetak godina, udovica Čarlsa Sandersa Persa, koja je u životu umela da podnosi sve, ali nikada, nikada nije dopuštala da se neko poigrava sa njenim dostojanstvom.

- Nema dostojanstva - nastavila je ona svoj razgovor sa samom sobom. Razgovor koji je povela sasvim neočekivano i bez ikakve ideje gde će se završiti - Uopšte mi nisu dozvoljavali da imam dostojanstvo. Nikad! Moj život bez dostojanstva je počeo kada sam postala jedina druga žena u celom krugu. Samo Čarls je smeo to sebi da dozvoli.  Najmladja. Uvek su mi se gadili njihovi komentari. A najviše su mi se gadili oni koje su prećutali. Kao da se orila Čarlsova biblioteka od njihovog prostačkog smeha. A zapravo nikada ništa. Ništa naglas. Ništa na moj račun. Eto, nečeg sam se ipak setila. Bili su mi odvratni ti starci, filozofi, taj njegov Metafizički klub, kako su se već nazivali. Kukavice i dede. Moj Čarls je bio deda, to je tačno, ali nije bio kukavica. I bilo mu je zabavno kada su ga izbacili sa Harvarda! Tačno pamtim taj dan kada su svi oko njega bili zabrinuti, kada sam ih opsluživala u našoj kući kod Bostona, kada su me gledali kao krivca a prema Čarlsu se ponašali sa nežnošću, kao da je poludeo. Obazrivi naučnici. Debeli...

- Gospodjo - čula je ženski glas iza sebe i okrenula se - oprostite, gospodjo, ali zbog čega stojite tu? Zašto ne sednete ovde - govorila joj je žena u radnoj kecelji sa metlom u ruci, pokazujući joj slobodnom rukom jedan sto i stolicu na kraju hodnika.

- Kako je moguće da nisam videla? - pitala je Žilijet više sama za sebe, razmišljajući odakle se sad odjednom stvorila ova žena. Nijedna vrata se medjuvremenu nisu otvorila. Ili ipak jesu? Dok je ona šetala s kraja na kraj hodnika razgovarajući sama sa sobom?

- Pričali ste gospodjo - odgovorila je žena i pored toga što je bilo jasno da pitanje nije upućeno njoj  - nešto o debelim naučnicima! - zakikotala se i Žilijet je spustila pogled.

- Priča o debelim naučnicima i ne primećuje ništa oko sebe! - nastavila je da se kikoće žena sa metlom, i ponovila još nekoliko puta - Ne primećuje ništa oko sebe...

- Oprostite - Žilijet je pogledala u pod i pošla ka stolu koji joj je ova čudna čistačica pokazivala. Sela je, poslušno, i počela da traži nešto u svojoj tašni toliko zaokupljena osećajem neprijatnosti što je uhvaćena u ovako glupavom razgovoru sa samom sobom da nije primetila kako je i kuda odjednom nestala žena sa metlom. - Čekajte! Oprostite! - viknula je ponovo.

- Trebalo je da je pitam nešto. Bože, šta je sa mnom!? Trebalo je da je pitam... Kako to da je nisam primetila? Ona bi sigurno znala da mi kaže, objasnila bi mi neke stvari... Šta ja čekam, uopšte? Žena bi svakako pomislila da samnom nešto nije u redu. Šta ja čekam? Rekla bi mi: Gospodjo, kako to ne znate gde ste? Gospodjo, da li vama treba pomoć? Treba mi pomoć. Naravno da mi treba. Ne znam šta tražim u ovom hodniku. I nisam videla sto i stolicu dok mi žena nije pokazala. ''Ne primećuje ništa oko sebe'' - lepo kaže žena. I smeje mi se. Ko zna koliko dugo to traje. Ko zna koliko dugo se neko smeje, ko zna koliko dugo mi se kikoću iza ledja dok ja ''ne primećujem ništa oko sebe''... Ko zna koliko dugo. - govorila je Žilijet, preturajući po svojoj crnoj torbici i ne obraćajući više pažnju na to što sedi u nekom hodniku ne znajući šta čeka i razgovara naglas sa sobom. Pronašla je muštiklu i na trenutak se obradovala ponadavši se da će se tu negde sigurno naći i neka cigareta. Medjutim, nije bilo ničega. Žilijet je nervozno izvrnula ceo sadržaj torbice na sto ispred sebe i počela da prebira po nepotrebnim sitnicama. - Ruž! Zašto sam ponela ruž? A nemam ogledalce... Tabakera - prazna. Maramica, ukosnica, ruž, muštikla, nema ogledalca, nema cigarete, prazna tabakera... Svašta... - gundjala je Žilijet i vraćala stvari u tašnu zadržavši muštiklu u ruci. Sedela je tako neko vreme u tišini vrteći praznu muštiklu i razgledajući rezbariju na njoj. - Kako je lep ovaj filigran, kao čipka... Kako divan komad srebra. Čemu on služi ako u njemu nije cigareta koju bih ja sada tako rado zapalila? Mislim da neću izaći sa ovog sablasnog mesta dok ne shvatim zbog čega sam uopšte dolazila. Da! Mora da je u tome stvar. Ja moram nečega da se setim, možda ja sada i sanjam. Ali svejedno, ako sanjam onda se neću probuditi dok ne odgonetnem, u snu, zbog čega sanjam baš ovo... Ovo što sanjam. Ako sanjam... Užasno sam umorna od ovoga. Trebalo bi da se vratim u kuću. Ostavila sam toliko toga u neredu. Marta se sigurno neće snaći nijedan jedini dan bez mene... kako to da sam baš nju zaposlila? Mora da sam se šalila tog dana. Šalila sam se sa sobom! Tačno se sećam, to je bilo kada je navratio Čarlsov bivši učenik. Urednik onog ''Nejšnsa''. I on je hteo da otkupi knjige. A ja sam poželela da mu ih prodam, Bože! Kako sam samo želela. I da mu dozvolim da kupi celu tu biblioteku, i mene sa njom, i da podjem  sa njim, sve kako je želeo. Gde god želeo. Kako je mogao da ne shvati: ja bih toga dana pošla sa njim bilo gde, samo da to sve nije zvučalo tako uvredljivo. Čak i to ''suviše ste mladi'' - uvredljivo. Kao kada je Čarls bio živ: ''kako je mlada'', isto kao da kažu ''pokvarena'' ili  ''kako velika razlika u godinama, zašto li je Čarls uzeo jednu takvu za ženu, posle ...'' Posle one pametne ili one bogate ili one što mu je bila ravna! Ko je kome uopšte ravan? Šta znači to - ravna? A onda...on umre... Ja stojim u njegovoj radnoj sobi sa njegovim dragim učenikom, ili sa nekim drugim zainteresovanim, sa nekim odlučnim, ko zna kojim po redu... ko zna kojim po redu... I onda taj čovek sedi za Čarlsovim radnim stolom. I onda lista neku knjigu. Lista ne gledajući šta lista. Stojim pred njim kao posluga. Čekam. Čekam kao i uvek što sam čekala. Šta je bila svrha njegovih kurtoaznih poseta, tokom kojih jedva da je progovorio par reči sa mnom? Par reči upozorenja. Kako neću još dugo moći sama da se brinem o tolikoj biblioteci. Kako knjige uništavaju miševi. Kako mi je tavan pun prašine i buba. Kako ja nisam čistačica. Nisam čistačica i nisam lovac na miševe ili na bube i nisam žena koja ume da bude sama... Kako mi kuća propada. Kako mi treba neko. I meni i knjigama. Zašto ne uzmem makar družbenicu? Da mi pomaže, da imam sa kim da razgovaram... Ali samo starije žene uzimaju družbenice, a ja sam ''još uvek tako mlada''?! Šta će mi neka devojka u kući, šta da radim sa njom? Zar da slušam kako se nalazi sa nekima, da slušam o njenim sastancima, zar da živim život neke mlade, nepoznate žene? Jer nemam svoj? Ne treba mi to, sećam se kako sam mu odgovorila,  ako ću uzeti družbenicu - neka to bude neka baka! Hoću da to bude jedna baka, koja sedi u stolici za ljuljanje. I neka plete neke šalove. I hoću sa njom da pijem popodnevni čaj. Molim vas, stavite u vaše novine, raspitajte se, vi ste čovek koji se kreće - ima li negde neka pristojna baka, kojoj je potreban dom? I neka nema nikakvu rodbinu koja bi mi ovde navraćala. To stvarno ne bih mogla da podnesem. Pogledao me je začudjeno, odlično se sećam, delovao je možda čak i uvredjeno. Medjutim, istog dana, negde predveče, doveo je Martu u moju kuću. Marta je baka kakvu sam tražila. Ima potpuno belu kosu, vezanu u pundju, plete divne šalove i naravno ništa drugo nije u stanju da radi. Teško se kreće ali zaista je uživanje piti popodnevni čaj sa njom. Marta voli muziku, a kada joj prepričavam dogadjaje iz svog i Čarlsovog života, osećam se petnaest godina mladjom i kao da se svega toga prisećam po prvi put. Čini mi se da se sve to dogadjalo nedavno i imam utisak, čak, kao da bi moglo ponovo. Kao da je sav taj život blizu, kao da kuća nije prazna već čitavu jednu večnost. Pričam joj o još davnijim stvarima, o Francuskoj, koju sam i sama zaboravila. Možda čak i izmišljam detalje kojih se ne sećam, pričam joj o tome kako smo se Čarls i ja tajno vidjali. O Korzici joj pričam. Ili Siciliji, ne sećam se... Pa kako su se njegovi prijatelji na početku pretvarali da ne primećuju, a ja sam želela da primete. Onda joj ponovo pričam o tome kako je njegov Klub gledao na mene kao na prostu ženu, nedostojnu velikog Čarlsa Sandersa Persa. Pričam joj i kako je moja majka sve odobravala, kako je čak navijala za našu ljubav jer je u njoj videla izlaz za mene. Objašnjavam joj  kako nikad nismo bile imućne i kako nas je moj otac ostavio, i kako je otišao, i kako niko nije znao ni gde, ni zašto...Kako ga se ja jedva sećam. Pričam Marti sve i svašta, a ona me brani od mojih davnih neprijatelja. Brani me  naknadno, od svih onih koji su me osporavali, brani me od onih koji me nisu prihvatali, ljuti se na Čarlsove prijatelje koji su me nekad uvredili svojim pogledima i nepristojnim predlozima. Brani i Čarlsa od takvih prijatelja koji su žudno upijali svo znanje koje su mogli od njega da dobiju, ali nisu imali poštovanja... Jednostavno nisu imali poštovanja... prema meni... Onda moja Marta brine za mene, naknadno, ali ipak brine. Brine kada  joj opisujem noći u kojima se Čarls kockao i gubio sve što smo imali. Moja draga, draga Marta. Šta je sada sa njom dok ja sedim u ovom glupom hodniku. Ovo mora već jednom da se završi, moram da se vratim. Ona me sigurno čeka. Jadna moja, dobra, dobra, Marta... - pričala je Žilijet zagledana u stvarčice iz svoje tašne, mahinalno ih vraćajući i redjajući po stolu ispred sebe, i pričala bi još ko zna koliko dugo da je nije prekinulo tresak vrata koja je za sobom zalupio jedan čovek koji je nosio stolicu. Žurnim korakom je prišao njenom stolu, skoro da je bacio svoju stolicu preko puta nje i seo. Raskopčao nervozno prvu dugmad na košulji, odnekuda izvukao nekakvu sivu fasciklu i tresnuo je o sto.

- Dobro, možemo li najzad da počnemo? Da li ste smislili nešto, ili treba ja da vam pomognem - pitao je i to uopšte nije zvučalo ljubazno. Zvučalo je grubo i ironično. Odelo je na njemu bilo sivo, kao i hodnik, izgužvano i, ustvari, taj čovek je izgledao veoma umorno, neugledno i ponašao se bahato. - Dakle?

- Oprostite - spetljaće se Žilijet, kao što se uvek spetlja kada joj se obrate ovakvim tonom - Mislim da vas ne razumem...

- Naravno, naravno. Ne razumete...Nikad ne razumeju...Slušajte, iza ovih vrata sede članovi komisije. I čekaju. Da se vi nakanite i da ovaj proces već jednom započne. Razumete? Ne, ne. Vi, naravno, ne razumete, zar ne?

- Znate, ja sam ostavila neke stvari, nedovršene... Kod kuće, znate. I morala bih što pre da se vratim, a razmišljala sam: verovatno sam ovde nekom greškom, mojom naravno... Mislim, najbolje bi bilo da ja polako podjem. Da vam ne oduzimam vreme... Eto, i ti ljudi tamo čekaju, ta komislija, ili kako već kažete...- skoro zadovoljna onim što je smislila Žilijet je polako počela da ustaje od stola, da vraća stvarčice u torbu i da, smeškajući se neodredjeno, traži pogledom izlaz iz hodnika.

- Slušajte.... - čovek je izgubio živce -  Prvo sedite ponovo, molim vas.

Žilijet sedne.

- Nervira me kad stojite... Slušajte me sad: Ako ste i ostavili ''neke stvari nedovršenim'' - karikirao je njen govor - sada je kasno da ih dovršite. Razumete? Drugo, ovde niko, niko i nikada nije ušao ''greškom''. A treće: nema nikakve Marte. Marta je umrla. I vi to jako dobro znate.

- Ali, odakle vi znate da sam mislila na Martu, čekajte... Kako to mislite ''umrla''? Šta to znači...

- Žilijet, dosadni ste. - čovek raskopča još par dugmadi na beloj košulji i izvuče je iz pantalona - Zar je moguće da uvek mora sve iz početka... Marta je umrla onog dana kada su ušli u vašu kuću, kada su iznosili vaše stare i prašnjave stvari i kada su, na kraju, zapalili Čarlsove knjige u dvorištu. Vaša draga Marta je sedela u ćošku u svojoj stolici za ljuljanje, kao što se sećate, ljuljala se i plašljivo gledala strance kako iznose sve što su zatekli u kući. Sve što ste ostavili za sobom. Gomila kabastih, propalih, ako mene pitate, gomila nepotrebnih stvari, skladište starog nameštaja koji niko nije koristio decenijama...  Martu je trebalo da prebace u neki dom... Za starce ili već neku sirotinju. Ali, u čitavom metežu oko selidbe niko nije primetio da je umrla u onoj stolici za ljuljanje dok su iznosili... Žilijet, hajde da predjemo na stvar. Ovde se ne radi o Marti, sa Martom nismo imali nikakvih problema. Vi treba da nam kažete šta imate, ona je to već uradila...

- Hoćete da kažete...

- Da, Žilijet, hoću da kažem... Dakle? Šta je vaša priča? Šta ste to radili? Zašto ste radili? Nemamo ni mi toliko vremena, koliko se misli... - čovek najzad skine sako i stavi ga na naslon od stolice. Namesti se kao da čeka da čuje njen odgovor. - Dakle?

- Dobro, dobro... ispričaću vam... Ipričaću vam šta god želite da čujete... Hoćete moju priču? Moj život hoćete? Hoću li onda biti slobodna da odem odavde? Hoćete li me onda pustiti iz ovog hodnika?  - govorila je Žilijet razgovetno, kao da se obraća nekome ko ne zna dobro jezik, ili je malouman, ili je posluga vredna prezira, koja se sad nešto usprotivila, i sa kojom nevoljno mora da raščisti neke stvari iako zna da od nekog razumevanja ovde ne može biti ništa. Podigla je, najzad, pogled ispod vela i susrela se sa njegovim pogledom. Ipak, ova borba ju je zamorila i pre nego je počela, i samo ga je, kroz uzdah, zapitala - Dobro, šta biste vi želeli da vam ja sada ispričam? Šta smatrate važnim? Pa, neću vam valjda prepričavati ceo svoj dugački i, da znate, malo dosadni život? Više je stvari kojih se ne sećam, iskreno, nego onih koje pamtim. Uostalom, kakve sve to ima veze... Pogrešila sam, priznajem, sve sam u životu pogrešila... Mislite li da me je sramota zbog toga? Treba li sada da se ovde, pred vama, pokajem? Evo, kajem se... Ako mislite da mi to predstavlja problem, vi se varate. Priznajem, kajem se, nemam problem da se suočim sa svojom pogrešnošću... Jel ima još nešto što bih mogla da vam kažem? - izgovarala je samouverena, sa dosadom, zagledana u sto ispred sebe, zagledana u prazno, i još bi ko zna koliko dugo govorila da nije, slučajno, podigla pogled prema svom neobičnom sagovorniku i ućutala. Naime, on je u medjuvremenu skinuo i košulju i stavio je preko sakoa na naslon od stolice. I sedeo je tako, u potkošulji, nalakćen na sto i gledao u nju. Zatvorila je oči. A onda ih je otvorila i ponovo ga ugledala, zapravo ne njega, nego njegova ramena. I osetila strašan stid, i ljutnju na taj stid, i želju da ga gadja svojom torbicom, i osetila je da bi bilo jako glupo da to uradi, i shvatala da bi izgledala smešno. - Ja sam smešna - pomislila je, ili je izgovorila naglas, u to više nije mogla da bude sigurna. - On mi čita misli. Neka čita, uostalom. Baš me briga i za njega i za moje misli. Možda se on meni ipak prividja...

- I šta bi značilo to prividjenje, Žilijet? - prekinuo je ovaj bezimeni čovek njeno razmišljanje ili njen glasni govor, nije se više ni trudila da zna - Ukoliko vam se prividjam, pitam? Šta bi to prividjenje onda moglo da znači? Vama, to je sasvim očigledno, moja uloga ovde uopšte nije jasna. Vi se sada pitate šta ja hoću od vas. Vi ste zbunjeni. Vi pokušavate da povratite kakvu - takvu kontrolu. Voleli biste da napravite nekakav dogovor sa mnom, da mi kao nešto ispričate i da vas ja pustim, da vas ostavim na miru... vi mislite da se ja nešto pitam - pokazivao je neodredjeno na vrata u dnu hodnika kao da želi da je podseti na mesto na kojem se nalaze, na komisiju koju je pominjao i na trenutak joj je izgledao kao da se rastužio - Čak i da se pitam, ne bih vas pustio da se izvučete sa ovim što ste sada napričali. To je uvredljivo. Šta vi uopšte mislite, Žilijet, ko ste vi da tako razgovarate sa nekim ko ipak ima strpljenja za to vaše...? Ne znam ni šta je to. Morate to malo bolje... - uspravio se na stolici i prekrstio ruke - 'Ajmo ponovo. Evo, dajem vam još jednu priliku. Dakle?

- U redu, ja vam se izvinjavam - uspravila se i Žilijet i napokon sasvim podigla svoj veo. - Ja sam arogantna. Ja vas vredjam, ako hoćete. Ako hoćete, ponašam se gordo i ne saradjujem sa vama. Premda, morate priznati, ja čak i ne znam šta bi to bilo. U čemu bi se ogledala ta moja, recimo, saradnja sa vama? Ako sam ja sada, a sva je prilika da jesam, ako sam mrtva, čemu onda sve ovo? Da li sam arogantna zato što ne osećam strah? Meni je tako svejedno... Ako hoćete, gorda sam i, ako hoćete, ne osećam strah i, ako hoćete arogantna sam, i umorna, i vredjam vas, i prezirem vas... ako hoćete... Ne znam ni šta ste, ko ste vi? Čiji ste vi? Ko su vam ti ljudi iza zatvorenih vrata? Jel ste vi neki islednik? Da li iza tih vtrata zaseda neki sud? A presuda koju taj vaš sud donese će, u tom slučaju, biti neka večna presuda? S obzirom na to da sam ja sada kao mrtva, mada iskreno ne osećam nikakvu razliku...

- Ne osećate? - odjednom reče čovek kao da se naglo zainteresovao i poče da otkopčava kajiš na pantalonama - Ne osećate, kažete, razliku? Sada smo, čini mi se, došli do nečega... Vi ne osećate... Da, da, tačno sam tako i mislio. Vama je svejedno. Ne bojite se. Ne verujete ni u sud, ni u smrt, ne verujete ni u pokajanje... Naravno. Dosadjivali ste se... U kući, sa vašom ''dragom, dobrom, dobrom Martom''- kako ono beše? Kako će se jadna Marta snaći bez vas... Tako nešto ste pričali malopre... Ali, nije to sad važno, vi ste ionako zaboravili... Već ste to zaboravili, tako da nije važno... Vama je sada tako svejedno gde ste, zar ne? - izborio se najzad sa kajišem i otkopčao prvo dugme na pantalonama -  Vi se pretvarate, Žilijet. - rekao je sa olakšanjem i ponovo se naslonio na svojoj stolici - Vi se i u smrti pretvarate. Fantastično! Mada, primećujem, niste više onoliko ljubazni kao na početku... Počeli ste da pružate otpor, to mi se dopada. Znači, ipak vama nije tako svejedno kao što... No, nije ni to sad važno. Zanima me ovo ''ne osećam razliku''. Vi, dakle, ne osećate razliku izmedju vašeg života i vaše smrti. To je veoma zanimljivo. Kada ste vi Žilijet, zapravo, umrli? Da li možete da se setite?

Ćutala je. Prvo je pokušala nešto da izusti, pa je odustala. Gledala je u svoju torbicu koju je čvrsto držala u krilu i žalila što je sklonila veo sa očiju. Poželela je da ga ponovo spusti, ali bojala se novog komentara ovog užasnog čoveka. - I zbog čega se on raskopčava!? - rekla je ili pomislila, postalo joj je sasvim svejedno. - Da li se sećam kada sam umrla? Kada sam, zapravo, umrla? Da li se sećam? Evo, pokušaću. Ne mogu da se borim sa ovim čovekom. Ne znam šta je svrha svega ovoga, uostalom, i neću da se borim sa njim. Rećiću mu iskreno. - podigla je pogled prema njemu - Rećiću vam iskreno. Donosila sam mumorfijum, na kraju. Mom Čarlsu.... Kada je umirao. Bio je bolestan. Imao je jake bolove. Prodavala sam knjige iz njegove biblioteke. Ili je to bila naša biblioteka. Ne znam šta je bilo naše a šta njegovo. Sve je njegovo. I knjige, i bolest, i morfijum, i taj ceo život - sve je bilo njegovo. I svi su bili njegovi. Ja sam odnosila iz kuće jednu po jednu knjigu, dok je to sve trajalo. Nije više mogao da piše. Bio je pod jakim bolovima. Išla sam kod čoveka, a i taj čovek je bio njegov, Čarlsov čovek, od kojeg sam ja dobijala bočice. I donosila Čarlsu. I odnosila knjige. I prodavala. Kada je on umro, moj Čarls, više ni jednu knjigu nisam prodala. To možete da proverite. To svi znaju. Eto. Mislim da sam tada umrla. Dok je moj Čarls bolovao, dok se topio i nestajao u našem bračnom krevetu, dok sam prvo gledala kako sam sebi ubrizgava morfijum da ne poludi od bolova, a posle mu i sama pomagala. Umrla sam dok je on umirao na moje oči. Da umrem istog časa kada i on - eto to sam želela. Pomišljala sam. Ne znam šta me je sprečilo da i ja nestanem, jer on je bio sve. Sve moje. On je bio - ja. Jedina ja koju sam imala. Onu staru sebe, pre njega, ja i ne pamtim. Ostavila sam je negde, davno, tamo na Korzici, kada sam ga upoznala. Kada me je odabrao - jer on je odabrao mene. Mnogo pre nego sam ja toga bila svesna. Ja sam tamo uživala sa svojom majkom, ja sam bila tako mlada, bilo ih je tako mnogo koji su me gledali. Ja sam bila srećna. Ali, on me je odabrao. Moj Čarls. I nikada, nikada se nisam pokajala. Za sve što sam pored njega i sa njim prošla - ja se nikada nisam pokajala. A nije bilo lako. Bilo je teško. Ali ja sam ga volela. Volela sam ga više nego sebe.  Volela sam ga kao Boga.   

- Jako lepo, Žilijet - prekinuo je čovek u potkošulji, sa poluraskopčanim pantalonama i glasno uzdahnuo. - Dirnut sam. Vi ste zaista voleli vašeg Čarlsa... Da. A šta je on vama bio, ako se sećate, šta vam je bio u životu? Bio vam je muž? Otac? Deda? Možda vam je bio deda, kao što vam je zadnjih godina vaša ''dobra, dobra, draga Marta'' bila nešto kao baka? Vaša iznajmljena baka? Ne? Pogrešio sam, oprostite, sad shvatam. Čarls vam nije bio ništa od toga. Vi ste ga zaista, zaista voleli i vi se nikada, nikada niste pokajali... Da... Nego, pričajte mi o Čarlsu? Da li ste se divili njegovom geniju? Upijali ste njegovo ogromno znanje? Vi ste sigurno bili zadivljeni njegovim sistemom, njegovim pragmatizmom? Tako beše, pragmatizam? Hoću da kažem, bio je dosta stariji od vas, i nije bio mnogo lep, a nije bio ni bogat. Ustvari, vi ste veći deo života sa njim proživeli u bedi, ako sam dobro shvatio? Da. Vaš Čarls nije bio čak ni bogat... A bio je mnogo, složoćete se da je to mnogo, stariji od vas... Dakle, vi ćete sigurno imati puno toga da mi ispričate o njegovoj nauci. O pragmatizmu. O Metafizičkom klubu. O matematici, astronomiji, o Bogu na kraju krajeva... Vi sigurno imate neka interesantna saznanja? Do čega ste došli? Šta vi mislite, Žilijet, da li je Čarls na kraju ispravno spoznao ove stvari? Zbog čega nije završio svoje veliko delo, Žilijet? Šta vi mislite, veoma me zanima, šta je to, koji je to elemet koji je nedostajao vašem Čarlsu, na kraju krajeva, i zbog čega on nikada nije uspeo da zaokruži svoj sistem? Kakvi su vaši stavovi, Žilijet, o tim pitanjima? Ta su pitanja, slažete se, bitna. Jedina bitna i prevashodna.  

- Jedino bitna - nasmešila se Žilijet prvi put iskreno - i prevashodna. Prevashodna - volim tu reč. Ima neke poezije u tome. Bavio se stvarima jedino bitnim i prevashodnim... Moj suprug, Čarls Sanders Pers. Graditelj sistema i veliki gubitnik na kartama. Veliki zidar sistema od karata. Arhitekta čija su sva zdanja, silna zdanja - pompezna i impresivna, ostala nedovršena, jer onaj malter koji mu je nedostajao nije smeo da zatraži tamo gde je jedino mogao da ga nadje. Matematičar u kockarskim dugovima, koji nije hteo da prizna da veruje u sudbinu.  Ne znam, čudni gospodine u potkošulji, ne znam ''kakvi su moji stavovi'', kako rekoste... Zaista ne znam. Nisam ja tu bila zbog stavova, znate. Ja sam dočekivala i pratila goste. Jedne sam ispraćala, drugi su stizali. Ja sam često, nedeljom, odlazila do redakcije lista koji je jedini hteo da objavljuje Čarlsove članke, znate, i to sam išla tajno. Predam rukopis, a oni meni predaju kovertu sa nešto novca. Onda se vratim u kuću, i predam kovertu Čarlsu. Onda ponovo dodju gosti. Oni drugi, od kojih se ne sakrivamo. Onda puše. Razgovaraju. Onda opet poverioci. Imali smo, znate, merdevine. One su vodile na tavan, a na tavanu je bilo sve. I biblioteka, i veliki radni sto, i fotelje, i kockarski sto na sredini sobe, i ukrasi sa putovanja, i duborezi sa Mediterana... Orah. Sve potamnelo. Teški predmeti. Amfore. Piksle od oniksa i žada. Nešto Afrike... Počela sam o merdevinama, oprostite... Merdevine su služile da se sakrijete - podignete ih na tavan i zatvorite se gore. I niko ne zna da ste tu. Ja ne znam ništa o stavovima, gospodine u potkošulji... Ja nemam stavove. Jel to moj greh, jel to moja krivica? Da li sam ja sada ovde zato što nemam, i zato što nikada nisam imala stavove?

- Vi ste lepi, Žilijet. Tako ste lepi... - izgovarao je čovek polako, ispuštajući jedan gusti dim i Žilijet je tek tada, iznenadjena, primetila da on puši. Znači, i mrtvi puše? Ili je on ustvari živ, a samo je ona mrtva. Ili niko nije mrtav a ona se našla na ovom čudnom mestu nekim zaista nedokučivim poslom, i kada taj posao bude jednom završen, jer mora biti završen, sve mora biti završeno.... Sve će ovo biti gotovo.

- Molim vas, recite mi - gledala ga je Žilijet najljubaznijim pogledom i sa najprijatnijim izrazom na licu  - Da li ste vi živi? - činilo joj se da bi mogla da zaplače od nekog neobjašnjivog milja, od neke sreće čije ne zna poreklo, dok ga je gledala kako sa uživanjem uvlači dim cigarete i kako ga sa još većim zadovoljstvom ispušta.



Komentari (21)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

sesili sesili 19:00 13.12.2009

Prva

Videla sam da je nekim blogerima stalo da budu prvi,. Evo, ja se upisujem prva na brzinu, a čitaću natenane!
ana_radmilovic ana_radmilovic 19:06 13.12.2009

Re: Prva

sesili
Videla sam da je nekim blogerima stalo da budu prvi,. Evo, ja se upisujem prva na brzinu, a čitaću natenane!


nisam znala :) a ja se baš pitala ko je taj što je uspeo da pročita celo to čudo za ovako kratko vreme :)
benevolent benevolent 19:12 13.12.2009

да ли треба бити први

Прочитао сам пре sesili.а не знам зашто је важно да коментар обавезно мора да буде први; и зашто је, уопште потребан коментар, као први или било који..
sesili sesili 19:47 13.12.2009

Re: да ли треба бити први

Ne treba, to je bila šala koju sam videla od drugih. Neću nikad više, časna reč Pročitala sam divan tekst. Kakva sudina! Čitala sam o mnogim velikim ljubavima, volela sam i volim, ali nikada nisam razumela baš tu bezuslovnu ljubav, do ponižavanja, do potpune predaje svog života u tuđe ruke. Hvala.
mirelarado mirelarado 19:42 13.12.2009

*****

Julliete Froissy - ili šala na račun pragmatizma
''Ne primećuje ništa oko sebe'' - lepo kaže žena. I smeje mi se. Ko zna koliko dugo to traje. Ko zna koliko dugo se neko smeje, ko zna koliko dugo mi se kikoću iza ledja dok ja ''ne primećujem ništa oko sebe''...


Ово је фина иронија, и, што је најчудније, сасвим могућна, с обзиром да је Жилијет била жена Чарлса Сандерса Перса који је уложио приличан труд да докаже како је опажање заправо дедукција. :)

Лепа прича за недељно вече.
ana_radmilovic ana_radmilovic 19:49 13.12.2009

Re: *****

mirelarado

Ово је фина иронија, и, што је најчудније, сасвим могућна, с обзиром да је Жилијет била жена Чарлса Сандерса Перса који је уложио приличан труд да докаже како је опажање заправо дедукција. :)Лепа прича за недељно вече.


aha... divno što primećuješ - imam sagovornika! :))
.. mada sam se ja trudla da može da čita o neko ko ne zna na šta se sve odnose neke aluzije, da može da se čita i doslovno bez traženja značenja

mada, šta se tu sad upinjem ... svesna sam da je priča hermetična i zato sam upozorila ljude.
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 20:39 13.12.2009

Re: *****

ana_radmilovic
mada, šta se tu sad upinjem ... svesna sam da je priča hermetična i zato sam upozorila ljude.

Ма, никакве користи од ње ако је баш толико херметична.

ana_radmilovic ana_radmilovic 20:49 13.12.2009

Re: *****

Predrag Brajovic

Ма, никакве користи од ње ако је баш толико херметична.


istina... onda moram ponovo da prenosim svoje teksove o kosovu sa nove srpske političke misli.... to nije hermetično i zabavi se svet :)))
Predrag Brajovic Predrag Brajovic 21:06 13.12.2009

Re: *****

ana_radmilovic
istina... onda moram ponovo da prenosim svoje teksove o kosovu sa nove srpske političke misli.... to nije hermetično i zabavi se svet :)))

Чуј, драга Ана, и то ће публици досадити. Сад си већ помало изгубила драж новотарије, и сматраће да се понављаш. Уосталом, овде је политика само једна од тема. Зато пиши (то јест електронски објављуј) шта год ти драго. И своје литерарне радове, као сада (а ниси их писала због овог блога), и шта год ти падне на памет. Наравно, све теме су привлачне, само су неке привлачније... Сува литература у ове последње не спада, али тако је и у стварном животу, не искључиво у електронском. Па опет људи пишу.

Поздрав.
ana_radmilovic ana_radmilovic 21:26 13.12.2009

Re: *****

Predrag Brajovic

. Па опет људи пишу..


ljudi pišu, pa ljudi kometarišu.. i sve tako :)

nisam znala da sam imala "draž novog" ... jel to znači da čovek stalno treba da menja svoju "oglasnu tablu"?

u pravu si, naravo - ovo sasvim očigledno, nije pisano s namerom da se nadje na blogu, pisano je ranije... mnogo ranije. dok sam imala volje da pišem nešto što samo mene zanima...
....postavila sam ovde svoju žilijet jer sam imala želju da negde stoji i neka druga moja pisanija, u ovom trenutku, dok me napadaju komenatori teksta koji je u isto vreme objavljen na NSPM

... i pristojno upozorila ljude da ne čitaju jer nije ni malo "intrigantno"...
ninasimone ninasimone 22:25 13.12.2009

Re: *****

Predrag Brajovic
Зато пиши (то јест електронски објављуј) шта год ти драго. И своје литерарне радове, као сада (а ниси их писала због овог блога), и шта год ти падне на памет. Наравно, све теме су привлачне, само су неке привлачније... Сува литература у ове последње не спада, али тако је и у стварном животу, не искључиво у електронском. Па опет људи пишу.

Naravno, plus sto je tematskoj policiji jako tesko ugoditi. Ako se pise o umetnosti, onda zasto o tome kad ima toliko gladnih, ako pises o politici, onda sto o tome kad ima toliko lepsih stvari, ako se ne pise o Kosovu, zasto ne, ako se pise, onda vicu dosta, bre, sa Kosovom... a onda jos i sami blogeri pate od toga pa ne vole kad se sa teme, koju god da odaberu, skrece. Evo, ja skrenula a jos nisam ni post ceo procitala... Narod blogerski ti je stoka nevidjena.
sesili sesili 22:27 13.12.2009

Re: *****

Poštovana Ana, ja sam zaista uživala čitajući tekst. Imam godina koliko i Žilijet, mislim da sam živa, rekla sam već nešto o ljubavi. Ali, na blogu ima neka vrsta "porodice", poznanika, koji između sebe sve opraštaju. Sa onim "prva" zaista sam se našalila, jer sam to do sada pročitala bar dvadesetak puta. Za to su se nudile torte i ruže. (Nisam to očekivala). Ali, ako to uradi neko ko nije "njihov", to je trol, to je bez veze. Nemojte da gubite volju da pišete, sve je intrigantno i sve je dosadno - kako za koga. Puno vas pozdravljam.
ninasimone ninasimone 22:37 13.12.2009

Re: *****

sesili
Sa onim "prva" zaista sam se našalila, jer sam to do sada pročitala bar dvadesetak puta. Za to su se nudile torte i ruže. (Nisam to očekivala).

evo, od mene to jeste sve sala, komika, neke ljude nervira ... meni je simpaticno, sto se ne bi igrali ovom super igrackom zvanom internet
ana_radmilovic ana_radmilovic 22:58 13.12.2009

Re: *****

sesili
Poštovana Ana, ja sam zaista uživala čitajući tekst. Imam godina koliko i Žilijet, mislim da sam živa, rekla sam već nešto o ljubavi. Ali, na blogu ima neka vrsta "porodice", poznanika, koji između sebe sve opraštaju. Sa onim "prva" zaista sam se našalila, jer sam to do sada pročitala bar dvadesetak puta. Za to su se nudile torte i ruže. (Nisam to očekivala). Ali, ako to uradi neko ko nije "njihov", to je trol, to je bez veze. Nemojte da gubite volju da pišete, sve je intrigantno i sve je dosadno - kako za koga. Puno vas pozdravljam.


hvala sesili,

nisam imala predstavu da imate godina kao žilijet, ja nemam ali osećam se kao da sam vaša i njena vršnjakinja - i, trebalo bi da sam živa - odazivam se na telefon - ali nisam sasvim sigurna :)

ni ja nisam deo blgerske ili neke druge porodice - sem svoje - tako da je ok :) nisam čak ni znala za taj fazon da se javljaš prvi

sve je intrigantno i sve je dosadno - da, jako lepo rečeno.
sesili sesili 22:59 13.12.2009

Re: *****

I ja sam tako shvatila, volim šalu, uživala sam kada je trener92 postavio mogućnost da se troluje, a ono vicevi i šale za tri dana. Uživala sam. Ali sada nisam želela da obesmislim divan Anin tekst, a dobila sam kritike.
ana_radmilovic ana_radmilovic 23:16 13.12.2009

Re: *****

ninasimone

sto se ne bi igrali ovom super igrackom zvanom internet


i ja tako shvatila :)
mirelarado mirelarado 00:01 14.12.2009

Re: *****

ana_radmilovic
mirelarado

Ово је фина иронија, и, што је најчудније, сасвим могућна, с обзиром да је Жилијет била жена Чарлса Сандерса Перса који је уложио приличан труд да докаже како је опажање заправо дедукција. :)Лепа прича за недељно вече.

aha... divno što primećuješ - imam sagovornika! :))
.. mada sam se ja trudla da može da čita o neko ko ne zna na šta se sve odnose neke aluzije, da može da se čita i doslovno bez traženja značenja
mada, šta se tu sad upinjem ... svesna sam da je priča hermetična i zato sam upozorila ljude.


Причу може да прочита свако ко је за читање расположен. :) На Перса сам налетела сасвим случајно, силом прилика, преводећи неке Екове есеје, те сам морала да колико-толико проникнем у његов прагматизам. Сматрају га претечом семиотике. О његовом животу и Жилијет ништа нисам знала, тако да ми је твоја прича баш занимљива.
ana_radmilovic ana_radmilovic 02:50 14.12.2009

Re: *****

ninasimone

. Evo, ja skrenula a jos nisam ni post ceo procitala... Narod blogerski ti je stoka nevidjena.


pa ja sam tek sad provalila da ljudi prvo čitaju komentare a tek onda tekstove... ha! u pravu si, ninasimone, pučina je stoka jedna grdna...

.. ali svidja mi se, super što je tako. mene i dalje zabavlja što mogu da komentarišem komentare i da ne moram da se uzdržavam jer "ipak nema smisla"... a mogu isto tako i da lepo vidim sve komentare pa da se naganjam sa komentatorima ako mi se rapravlja, a mogu, vala i da budem i ja malo CENZOR pa da izbacim šta mi se ne svidja... što do sad nisam radila, ali sama ta mogućnost me veseli
ana_radmilovic ana_radmilovic 03:17 14.12.2009

Re: *****

mirelarado

На Перса сам налетела сасвим случајно, силом прилика, преводећи неке Екове есеје, те сам морала да колико-толико проникнем у његов прагматизам. Сматрају га претечом семиотике. О његовом животу и Жилијет ништа нисам знала, тако да ми је твоја прича баш занимљива.


ovo je super - ja sam na persa naletela na tezgi sa starim knjigama kalenićevoj pijaci i prvo pomislila da se radi o pesniku (inače mom najdražem) Sen Džon Persu ("Morekazi" ) a tek onda shvatila da je reč o bigzovoj ediciji, da su drugi inicijali, da je ovaj pers filozof... i kupila svejedno.
pesnik pers je bio diplomata i sasvim ugodno živeo sa svojom nobelovom nagradom, dok je pragmatičar pers umro u bedi... pa ti vidi :)
miloradkakmar miloradkakmar 23:17 13.12.2009

Kad

je postala svoja , našla se u nebranom grožđu, a i dalje svet se okreće oko Čarlsa.
Pitam se : gde je njen svet i da li će ga pronaći ?
ddsonik ddsonik 11:37 15.12.2009

Zaista nista...

...nisam znao o Persu, jos manje o njegovoj gospodji Juliet, ali mi je ova prica potakla radoznalost.
Valjda je to jedna od dobrih strana svega ovoga. Kad se malo informisem, moracu da procitam jos jedanput - ko zna sta cu tek onda sve biti u stanju da primetim.
Hvala na postu
srdacan pozdrav

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana