Kao i uvek kada sam na putu, uveče u hotelu uglavnom pratim šta se dešava „kod kuće i u regionu". Još juče sam hteo da napišem blog da će u vezi „Insajdera" i Brankice Stanković ispasti da su se „deca igrala", ali su me „Večernje novosti" preduhitrile. U prilično kratkom tekstu „Deca pretila zbog huligana", prosečnog čitaoca „Novosti" navode na pomisao da su se, eto, deca malo igrala preko „fejsbuka" i da pretnje autorki „Insajdera" nisu ništa ozbiljno.
Prvo, činjenice pokazuju da četvoro od sedam uhapšenih uopšte nisu deca (26,25,22 i 18 godina). Uhapšeni za koga se navodi da je pretio preko facebook-a ima 25 godina. Čak i naše babe bi rekle „eh, ja sam u tim godinama dete već ispraćala u školu".
Drugo, ne razumem logiku „Novosti" i velikog dela javnosti u Srbiji da pretnje, nasilje i opasnost drugih krivičnih dela umanjuju ako su počinioci maloletni. Zašto je neko ko ima par godina manje od zakonskog punoletstva ( u ovom slučaju tri mladića od 17,16 i 15 godina) manje sposoban da „pretuče u mraku", napadne nekog ili bilo šta slično. Štaviše, bilo bi bolje poći od pretpostavke da će sa manje godina neki „nestašni momci" pre učiniti nešto loše. Naročito ako su u grupi, ako vide da se to baš i ne kažnjava i ako imaju makar prećutnu podršku starijih.
Treće, kao i mnogo puta do sada relativizacijom pretnji se upravo daje za pravo nekoj drugoj deci da sutra prete i pretuku nekog drugog čiji im se „lik i delo ne sviđa". Brankica sada ima policijsku zaštitu, ali šta ćemo sa nekim lokalnim novinarom koji se bude odvažio da piše o nekoj temi koja se „ne sme dirati". Beše li ubijeni Milan Pantić upravo novinar „Večernjih novosti" ?
Četvrto, da li je ubistvo jedini momenat kada javnost zahteva da počinioci budu brzo i efikasno kažnjeni. Očigledno da veliki deo javnosti misli da su, eto, „deca" uhapšena, krivične prijave podnete i da je to dovoljno. Neki kažu da bi bilo preterano da odu u zatvor „samo zbog pretnji". Zašto ?
Peto, kakav tačno napad na Brankicu Stanković je trebao da izvrši neki novi Uroš Mišić kako bi u novinama zaista videli naslove/tekstove koji makar minimalno govore čitaocu da takvo nešto nije dopustivo. Naslove koji će jasno govoriti „ovo ne sme da se dešava u Srbiji", a ne „još jedna pretnja, ništa specijalno".
Šesto, dosta onih koji se zgražavaju nad pretnjama upućenim autorki „Insajdera" govore da su pretnje nasiljem neprihvatljive i često navode kada se sve pretilo. Upadljivo je da često izostavljaju pretnje gej aktivistima pre i posle Povorke ponosa. Da li to znači da i oni koji su solidarni misle da „deca" smeju da se igraju nasilja prema LGBT populaciji, ali ne prema novinarima itd ?
Sedmo, preveliki broj ljudi smatra da neke pretnje nisu ozbiljne zato što su upućene preko interneta, gde se može kreirati lažni nalog i sl. Ono što je poražavajuće je da „deca", naprimer, na facebook-u , prete najčešće pod punim imenom i prezimenom, sa profilima punim slika, gde se nalaze lični podaci, a najčešće i adresa stanovanja. Nasuprot većinskom mišljenju da facebook-pretnje nisu ništa posebno, upravo je postalo jasno da odsustvo reakcije na ovakve pretnje deluje kao generator za druge i veoma lako se kreira atmosfera linča. A kada se dođe do tog stupnja, dovoljno je samo jedno „dete" koje će pretnju sprovesti u delo, misleći da je to totalno prihvatljivo i da ga NAROD podržava, isto onako kako podržava da Ratko Mladić ostane na slobodi.
Osmo, čak i ljudi čije mišljenje cenim često kažu „pa dobro to su samo naslovi u Kuriru/Novostima/Pressu". Možda i jesu, ali znajući kako pomenuti NAROD čita novine, ovi naslovi imaju mnogo veću težinu.
Sećate li se kako je Đinđić ubijen u atmosferi „naslova" i relativizacije pokušaja atentata na njega ?