Znam da s pićem ne valja preterivati. Ja ne preterujem, ali moja žena misli drugačije i tvrdi da imamo problem. Pokušao sam da joj dokažem da moj problem nije to što pijem, već to što sam odličan pisac, a još uvek anoniman. Predočio sam joj vrlo čvrste argumente.
U istoriji svetske književnosti biti slavan pisac i pijanica je redovna, takoreći zakonita pojava. Dovoljno je navesti velikane kao što su bili Džek London, Skot Ficdžerald, Tomas Vulf ili Tenesi Vilijams. I kome je to smetalo? Nikome, a pogotovo ne ženama, stajale su u redovima ispred njihovih hotelskih soba. Nije smetalo ni Nobelovoj fondaciji da dodeli nagradu za književnost daleko većim pijanicama od mene. Od sedam američkih pisaca dobitnika Nobelove nagrade za književnost, čak su petorica bili notorne pijanice: Luis Sinkler, Judžin O Nil, Fokner,Hemingvej i Džon Štajnbek. Ovaj poslednji laureat je odmah posle svečanog uručenja, slaveći po stokholmskim barovima, zagubio ček Nobelove nagrade na milon dolara.
Lep i poučan primer za mlađe pisce je Čarls Bukovski. Taj mali poštar, ali veliki pisac, imao je samo jednu dilemu - da li da se napije ili da jebe svoje obožavateljke, pošto u te dve velike strasti nije mogao da uživa istovremeno. Pitanje da li da pije i piše istovremeno, nije se uopšte postavljalo.
Majstor iz Petrograda je imao nešto drugačiju dilemu - piti votku ili se kockati. Dobri poznavaoci lika i dela velikog Fjodora kažu da je on taj Gordijev čvor najčešće rezao tako što je i pio i kockao.Tek kad izgubi velike svote pozajmljenog novca i onako dobrano mamuran, sedao je da piše, pre toga ni slučajno. Tako su nastala, po mnogima, najbolja dela ruske i svetske književnosti: Zločin i kazna, Idiot, Braća Karamazovi ...
Svakako, ne može se zaobići ni genijalni Džejms Džojs. Kao mlad pisac po dablinskim pabovima je pio i pisao. Dobro je podnosio piće, zato njegov Stiven Dedalus iz «Portreta umetnika u maladosti», zrači entuzijazmom i energijom. Sa «Uliksom» je već išlo teže, pijani Džojs piše nerazumljivo i nepovezano. Ali gle čuda, kritičari upravo «Uliksa» dižu u nebesa. I šta da radi nesrećni Džojs? Umesto da ostavi piće zbog ciroze jetre, žrtvuje se za književnost i do kraja života pije još više i piše «Fineganovo bdenje». Kad je završio svoje poslednje, za čitaoce potpuno nerazumljivo višetomno delo, od pića poremećeni genije, izjavljuje da je za razliku od «Uliksa» romana toka svesti, «Fineganovo bdenje» roman toka podsvesti i da ga kao takvog ne mogu razumeti savremenici. To će, kaže Džojs, uspeti kritičarima i čitaocima tek u narednim vekovima. Kritičari, njegovi savremenici to ne prihvataju i veličaju «Bdenje» do besvesti, iako ne razumeju ni jedan pasus. Ugledni književni kritičari su jedinstveni u stavu da su svi pisci evropske postmoderne iščilili ispod Džojsovog šinjela. Ja bih pre rekao iz Džojsove čaše, Džojs nije nosio šinjel – najveći deo svog života proveo je pijući i pišući po tavernama u toploj Italiji.
Mora se priznati da su pojedini velikani ipak malčice preterali, kao Edgar Alan Po, koji je umro u delirijum tremensu. Ili mladi, ali nadaleko čuven pesnik Jesenjin koji je u trenucima velikog pijanstva i velikog pesničkog nadahnuća, a to je kod njega uvek išlo zajedno, izvršio trostruko samoubistvo – sečenjem vena, vešanjem i spaljivanjem. Svako pravilo ima i svoje izuzetke. Svi veliki pisci, sem nekoliko izuzetaka, su dugo uživali u svojoj slavi i u svom piću.
Nije teško zaključiti da istorija književnosti, a i ona je učiteljica, ako ne svima piscima sigurno, poznaje dve vrste pisaca. Prvu vrstu čine pisci koji su pijanice i poznati. O njima svi govore s poštovanjem, a u istoriji književnosti ostaje zapisano samo da su veliki i slavni, a ne i da su bili alkoholičari. Drugu vrstu čine pisci pijanice i anonimni. O njima svi govore da su alkoholičari, a u istoriji književnosti ih nema.
Moja žena nije poznavala istoriju književnosti, ali me je bez ikakve dileme svrstala u anonimne alkoholičare. Ona mi je, kao što brižna majka bira školu i najbolju učiteljicu za svog sina prvaka, odabrala i grupu i terapeuta. Dugo je razgovarala sa njim, o čemu nisam znao – čekao sam u hodniku. Otišla je kući, a mene predala terapeutu, koji je bio vrlo prijatan, tapšao me po leđima i oslovljavao sa ti.Tog dana grupi je pristupilo dvoje novih, gospođa M i ja.
- Sa zadovoljstvom vam predstavljam naše nove članove, koji su doneli veliku životnu odluku i pristupili našoj grupi» obraća se terapeut starim članovima. Aplauz i uzvici odobravanja svih prisutnih anonimnih alkoholičara. Gospođa M je oduševljena prijemom i otpozdravlja mašući sa obe ruke, ja se samo usiljeno smešim. Svi sedamo u polukrug.
- Ja sam D i bio sam alkoholičar trideset i devet godina. Najstariji sam član grupe, a od kad sam u grupi nisam popio ni kap alkohola, i evo to traje punih sedamnaest dana. Od nas starih članova možete očekivati ljubav, pomoć i podršku, a za uzvrat mi očekujemo samo vašu iskrenost. Dobro nam došli.» Ponovo aplauz, a zatim se na sličan način predstavljaju i ostalih osam anonimnih alkoholičara. Niko od njih ne nosi masku na licu, iako sam ja očekivao da je to obavezno. U džepu sam imao dve, jednu sa likom Džejmsa Džojsa iz vremena dok je pisao «Bdenje» i jednu sa likom Edgara Poa, dok je pisao svog «Gavrana». Nikako nisam mogao da odlučim koja bi mi više odgovarala, pa sam kupio obe.
Na redu je inicijalizacija novih članova. Dame imaju prednost i prva govori gospođa M.
- Ja sam M i moram prvo da kažem koliko sam uzbuđena i sretna zbog ovako toplog prijema. Hvala vam, mnogo vam hvala.
Ponovo aplauz i ponovo uzvici odobrovanja, a gospođa M ohrabrena nastavlja.
- Pijem od svoje četrnaeste godine. Počelo je sa po jednim ili dva piva subotom u društvu, a zadnjih petnaest godina pila sam i dve do tri flaše votke dnevno. Uvek sam pila votku, da moj šef na poslu i moja porodica kod kuće, ne bi primetili da pijem. Ne znam zašto mi to nikad nije uspevalo, kad svi kažu da votka nema miris. Kad sam počela piti bila sam lepa i vitka devojka, a pogledajte me danas. To je učinilo piće, a ne godine. Piće je oteralo svu trojicu mojih muževa u grob, piće me je udaljilo od moje dece. Ja sam rekla sebi: Nećeš više M! I evo danas sam tu sa vama. Uvek ću biti iskrena kao štao sam danas, hvala vam što ste me prihvatili.
Gospođa M i još nekoliko ženskih članova grupe brišu suze, ostali aplaudiraju.
Sad sam ja na redu.
- I ja ću biti iskren. Ovde sam, jer je to moja žena tražila od mene. Ja nisam alkoholičar, ja sam pisac. I alkoholičari i pisci neumereno piju, ali je ogromna razlika između te dve vrste opijanja. Nisam siguran da bih vam ja tu veliku razliku mogao objasniti, ali znam da postoji. Želim vam da što pre ostvarite ono zbog čega ste ovde, a ja idem kući da pišem.
Posle završetka mog prvog i poslednjeg nastupa pred grupom, nije se čuo aplauz, ali imao sam osećaj da me svi, sem terapeuta, dobro razumeju. Kasnije sam čuo da su D i još trojica starih članova napustili grupu i na rastanku izjavili da idu da pišu.
---------------------
Ne bih ponovo postirao deo mog prvog teksta objavljenog na blogu g. Čera, (tada samo rukopis, sada već objavljenog mi drugog romana), da nisam nedavno video rezultate obimnog i vrlo ozbiljnoog longitudinalnog naučnog istraživanja.
Naučno istraživanje je sprovedeno na uzorku od 15.000 muškaraca i 26.000 žena, starih između 29 i 69 godina i trajalo je deset godina.
Autori istraživanja su ispitanike svrstali u šest kategorija, od onih koji skoro nikada ne piju do onih koji konzumiraju 90 grama alkohola dnevno, što je oko osam flaša vina nedeljno ili 28 krigli od pola litra piva.
Kod osoba koje piju malo, čašicu votke dnevno na primer, rizik od srčanih bolesti manji je za 35 odsto. Oni koji, pak, piju više, odnosno, između tri i 11 čašica votke dnevno, opasnost da ih srce izda je u proseku prepolovljena.
Korist koju alkohol ima za srce mušaraca nije, međutim, uočena kod žena. Naučnici su skloni tumačenju da ženski organizam alkohol prerađuje drugačije nego muški, kao i da ženski hormoni, u mlađem uzrastu, štite organizam od bolesti.(izvor)
Očito da je pitanje: Piti ili ne pitii i dalje vrlo aktuelno i ne samo kada je o piscima reč, pa eto da i ja dam skroman doprinos naučnoj raspravi.
A, i petak je: Živeli!