Nema načina da skočim do apoteke i da na brzinu kupim apsirin. Komšije, više od kafea i parka, vole apoteku kod tri sestre. A apoteka je prekoputa, na uglu. Napred izlog našaran Art nouveau cvetovima; a unutra vitrine, biljurna ogledala, drvene zmije uvijene oko drvenih pehara, mali milion fiočica i teglica po policama, rukom ispisane etikete, stupe i tučci, staklići. Ima i jedan veliki sat s klatnom pod plafonom. I srebrna kasa. Ima takvih starih framacija. I miriše starinski. Na čisto, na prašak za glavu i kolonjsku vodu. Ista kao pre sto godina kada je otvorena. Ili mi se tako čini.
Tri vremešne sestre nose bele mantile i naočari za čitanje na vrpci oko vrata. Da su farmaceutkinje najbliže srodnice to niko i ne mora da vam kaže; podsećaju jedna na drugu kao varijacije istu na temu. Besprekorna frizure, biserne ogrlice oko smežuranih vratova, prstenje na negovanim staračkim prstima. Slično se i ponašaju. Sve čine polagano. Pažljivo te sasluša, natenane prouči recept, polagano priđe polici, smireno privuće šamlicu, usporeno se popne na nju, otvori fijoku i bez žurbe iz nje izvadi lek. Sve natenane. Ali nije to od starosti, mada bi moglo da bude, takve su čini se bile i kad su bile mlade.
***
U komišilku je puno starih ljudi. Sretneš ih na ulici, idu do radnje ili kafea, nose kesu s zemičkom-dve i par sitnica; ne mogu puno da vuku. Sede po prozorima i posmatraju prolaznike. Hrane golubove u parku. Dede raspravljaju o politici. Bake se okupe da ogovaraju, hvale se decom, unucima. Sve skroz stereotipno.
Da se vratim na temu. Elem, nema načina da skočim do apoteke i da na brzinu kupim apsirin. Moje komšije više od kafea i parka vole apoteku kod tri sestre. Tamo mogu da nabave svoje omiljene lekove ali i fino da se ispričaju o bolestima, da razmene dijagnoze, međusobno se upute u medikamente i doziranje, pokažu jedni drugima krvnu sliku i rezultate pregleda urina, razmene iskustva s operacije čukljeva i katarakte.
Ne mari. Uđem, sednem da sačekam red i posmatram. Sjatile se ispred pulta. Naziru im se ružičaste lobanje kroz retku kosu, otekli im zglobovi na nogama, muče ih proširene vene.
- Mene boli ovde. Evo ovde. – pokazuje jedna.
A druga se odmah solidariše:
- A mene upropasti žučna kesa.
Treća i četvrta i peta se pridruže sa svojim boljkama: gihtom, arteriosklerozom ili anginom pektoris. Jedna kaže:
- Ja uzimam Hidroclorotiazid za pritisak. Posle svakog obroka.
A druga, da ne zaostane za koleginicom po boljkama, odmah uskače i ponosito saopštava:
- A ja, bogami, i to i sinvestatin. To mi je za holesterol.
A apotekarke strpljivo slušaju, savetuju, svakoj staroj gospođi se obraćaju po imenu, svakoj objasne koliko i kada da uzimaju lek ili mažu pomadu, a ako nije dovoljno jednom, ponavljaju koliko puta treba da bi se potpuno razumelo uputstvo za upotrebu.
Sve izgleda kao da su neke podetinjile stare ženice međusobno podelile uloge pa se igraju apoteke, kao u zabavištu.
Pored mene baka s naelektrisanom kosom. Oko karmina zrakasto se šire duboke bore, ispod sedih brčića. Smeška mi se.
- Čekate? - pitam.
- Ne, ja sam samo tu sela... Zdrava sam ti ja. Ništa mi ne fali. Došla sam da malo vidim sveta...
Ćutimo.
- Vidi ove babe. – ćuška me laktom. – Blesave, ovde ostave celu penziju. Blesave.
Smeškam se. Šta ću? Ona nastavlja.
- Malo sam usamljena od kako mi je umro muž - kaže.
- Žao mi je. - kažem.
- Ma, šta ima da ti bude žao. Mnogo je težak čovek bio. I pio je... Da ti pravo kažem, svanulo mi od kad je umro...
Ćutimo.
- Opet, malo sam usamljena – kaže.
- Izvinite, moj je red. Kažem i ustanem.
Ona ostade da sedi.