Narodna kuhinja nema novca za obroke. Mora da se obraća saopštenjima. Pa da se jave neke kompanije i doniraju hranu. A moja država? Da li ima mesta za gladne u budžetu? A poreske olakšice za sve koji doniraju hranu ili novac? I gde je tu nadležno ministarstvo?
Ako ima nešto što treba da se finansira iz budžeta, da finansiraju svi poreski obveznici, to su narodne kuhinje i hrana za sve. Gladih u Srbiji u 21. veku ne bi smelo da bude. Bez obzira na to koliko smo siromašni, za ovo mora da bude novca. I naravno, lepo je što neke kompanije samoinicijativno pokreću programe pomoći. Ja bih hteo da je moja država dovoljno humana da shvati da je ovo prioritet i da u budžetu mora da ima sredstva za ljude koji nemaju kud. Isto to važi i za sigurne kuće. Isto to važi za decu na ulici. I ljude koji nemaju krov nad glavom.
Ovakvi programi moraju da budu državni, deo socijalne mreže zaštite stanovništva. A onda da se u taj već organizovan sistem uključuju socijalno odgovorna privredna društva i građani i svojim donacijama učine sistem boljim i jeftinijim. I da ovakve donacije budu oslobođene poreza. I da time indirektno smanjimo opterećenje za budžet i podstičemo socijalnu odgovornost.
Budžet je stvar prioriteta jednog društva, kako u određenom trenutku tako i u dužem vremenskom periodu. Njegov sistem vrednosti. Anglosaksonci kažu: put your money where your mouth is. Ili sa reči na dela. Sa druge strane, budžet je i stvar raspoloživih sredstva odnosno mogućnosti jednog društva. Ja bih ipak voleo da problem postavim malo drugačije. Da na njega gledam iz drugog ugla. Možda ima i neke koristi iz tog i takvog pogleda.
Tržište jednog društva čine svi njegovi građani, recimo nas 7.500.000. Društvo je vlasnik tržišta. Na tom tržitšu, neki njegovi činioci stvaraju novu vrednost. Kod nas njih ima 1.835.000 u ovom trenutku koji zarađuju 32.000 dinara mesečno. Prošle godine ih je bilo više. A godine pre nje i preko 2.000.000. Oni su prošle godine stvorili oko 4.600 evra nove vrednosti po stanovniku. Ove cemo pasti ispod 4.300.
Ima i mnogo njih koji stvaraju novu vrednost u sivoj ekonomiji. Ali oni ne doprinose budžetu. Oni su paraziti koji žive na leđima onih 1.835.000. Naš poreski sistem jeste nerazuman, ali to nije opravdanje. Ali neću o njima ovaj put.
Bez uređenog tržišta, tržišta iza koga stoji vladavina prava i zakona i monopola sile, nema napretka društva. Na tom i takvom tržištu, neki njegovi činioci stvaraju novu vrednost za sve nas. Uspešna društva su organizovala svoja tržišta tako da dovode do bogaćenja celog društva.
Država oporezuje rad, potrošnju i imovinu. Naplaćuje i usluge kroz takse. Porezi treba da predstavljaju ulaznicu za učešće na tržištu i crpljenje vrednosti i bogatstva iz tog tržišta. Naknadu za korišćenje tržišta. Naknadu za održavanje tržišta i njegovo unapređenje. Kako njegove infrastrukture, saobraćajne, telekomunikacione i svake druge, tako i njegovih činilaca, građana. Uspešna društva su organizovala svoje poreske sisteme tako da dovode do bogaćenja celog društva.
Država uzima porez, tu naknadu, od produktivnih i raspoređuje ga na potrebe društva. Neki kvaziliberalni bi rekli na neproduktivne. Ja bih rekao da ih raspoređuje na tri stvari:
1. na održavanje tržišta
2. na parazite
3. na državne administratore/investitore koji se igraju našim parama
U održavanje tržišta spadaju penzije, zdravstvena zaštita za sve, socijalna zaštita za sve, vrtići za sve, osnovno školstvo za sve, srednje škole za sve, neophodna državna administracija, policija, sudstvo i tako te stvari. Ovo bih nazvao civilizacijskim dostignućima i pravima. Bez njih tržište ne može normalno da funkcioniše. Ljudima treba egzistencijalna sigurnost da bi uopšte učestvovali na tržištu. Uspešnom tržištu trebaju egzistencijalno sigurni učesnici.
Tržište je nemilosrdno i nehumano. I treba da bude. Da bi dobili najbolje. Sa druge strane, mi nismo. Mi smo humani. Da bi tržište bilo što efikasnije, ljudi treba da budu dovoljno zaštićeni i oslobođeni straha da učestvuju i preuzimaju rizike.
Održavanje tržišta predstavlja njegov najveći budžetski deo. Ja mislim da u ovo spada i hrana za sve. I tu bi trebalo da bude budžetska linija: egzistencijalne potrebe za sve je pravo. Kvaziliberalni ne razumeju ovo. Sve ostalo je vaš izbor i vaša odgovornost. Levičari ne razumeju ovo.
Paraziti žive od neefikasnosti države u obavljanju funkcija održavanja tržišta. Paraziti su višak zaposlenih. Višak državnih administratora, lekara, učitelja, zaposlenih u svim mogućim javnim preduzećima, zavodima, ustanovama, društvenim preduzećima itd. Paraziti su i oni koji zloupotrebljavaju socijalni sistem, penzioni sistem, zdravstveni sistem, a nisu ni socijalno ugroženi ni za penziju ni bolesni. Da njih nema, da je država u stanju da ih eliminiše, da je vlada u stanju da postavi ministre, koji su u stanju da reformišu obalsti za koje su zaduženi i da na rukovodeća mesta postave ljude koji poznaju oblast za koju su zaduženi i da sprovedu njihovu reformu ... ostalo bi mnogo novca u budžetu.
I onda državni administrator/privrednici/investitori koji imaju odlične ideje kako da potroše novac poreskih obveznika. I sprovode svoje projekte. Od skijališta do kupovine Metals banke. Naravno nikada nikome ne polažu račune za uspeh njihovih projekata sa našim parama. A kada ne bi radili ove stvari ... ostalo bi mnogo novca u budžetu.
I šta sa tim parama? Tim novcem koji bi ostao u budžetu? Neki novi i bolji državni programi?
Da smanji poreze i doprinose i sva ostala uzimanja od poreskih obveznika koji stvaraju novu vrednost. I da ih smanjuje kroz progresivan poreski sistem. Slobodni ljudi, za razliku od prepetuum mobile državnih administratora, znaju kako da stvore novu vrednost. Za sve nas.
Egzistencijalne potrebe stanovništva bi morale biti budžetski prioritet. Hrana za sve bi morala biti budžetski prioritet. Budžet bi morao da ima mesta za gladne.