Od uvek sam pričao da ću ja svojoj rođenoj deci da budem deda. Dede uvek imaju vremena za svoje unuke dok očevi nemaju. Očevi uvek puno rade i često nisu ni kod kuće, a i kad dođu treba im odmor i vreme da pročitaju novine, odgledaju TV dnevnik, obave par važnih telefonskih razgovora... A deca ćute, da ne smetaju tati. Ćute i rastu. I vrlo brzo i skoro neprimetno porastu i prestanu da budu deca.
Moja situacija u majamskom kapitalizmu je bila još drastičnija. Nisam imao vremena ni za novine i dnevnik. Stalno sam protrčavao kroz kuću, jureći s posla na posao, povremeno viđajući decu. A oni ćute i rastu. Nisam uspevao da imam vremena da se poigramo ili barem da se "službeno" nađem u izradi domaćeg na engleskom. I tako iz dana u dan, iz godine u godinu.
Kažu ako dugo radiš istu stvar a očekuješ različite rezultate da nisi mnogo pametan. Zato smo mi stavili prst na čelo i ukapirali da u Amerikama, osim "solidnog" standarda, nemamo puno svetlih tačaka u socijalnom životu. Odluka je bila jasna. Kao Tito na Neretvi ponovo smo izgradili most.
Evo nas ponovo u Srbiji sa poslom i platom koja je dobra ali traje svega 10 dana. U Amerikama sam uvek imao još jedan i još jedan dodatni posao a u zavičaju to nije običaj. Nakon posla jednostavno dođem kući. Napokon imam slobodnog vremena. Porodočne šetnje u obližnjem parku, ćevapi na bocku i razne sportske aktivnosti nisu više bile izuzetak. Svakog dana nas četvoro smo u akciji.
Čak sam imao dosta vremena za Jocine školske obaveze. Radili smo matematiku, istoriju, geografiju, ... Bio sam imresioniran otkrićem da ima 10 a ne devet planeta u sunčevom sistemu, da postoje autotrofne i one druge bakterije, da se u knjizi iz istorije ne spominju sedam sekretara skoja... I sve to u petom razredu.
Pisanje domaćeg zadatka je mahom išlo samostalno, ali sa nadzorom uz mogućnost konsultacija. Principijelno nisam hteo da "pišem" domaći. Neka ga neka se kali.
Menjanje školskog sistema sa srpskog na američki i obrnuto, a i promena jezika su kod Joce ostavili pukotine u znanju koje je on vešto kamuflirao šarmom i naprednom retorikom. Par godina pauze u nastavi na srpskom su ostavile traga jedino na njegovoj oceni iz maternjeg jezika. U prevodu - dobio trojku na sastavu iz srpskog. A ja, tata pisac, u neverici. Kako trojka? Daj da vidim šta pišeš.
"Moja majka je vosoka tolko i tolko, ima plavu kosu i voli da se šali. Moj brat ima 5 godina malo je nemiran i voli da se šali. Moja maćeh je visoka i lepa i voli da se šali. Moj tata je izuzetno krupan, piše knjige i voli da se šali..."
Svi mi ispadosmo kao neki klovnovi. Svi samo rastemo i šalimo se.
Da bi sprečio dalju eroziju naših ambicija o Jovanovom odličnom uspehu, ogrešio sam se o sopstvena pravila i pomogao Joci oko sastava iz Srpskog. Tehnički ja sam samo "lagano sugerisao" šta da piše. Pošli smo od interesanog aspekta života deteta razvedenih roditelja pa se Joca pohvalio kako ima dve porodice. Onda smo dali romansirano viđenje njegovog odnosa sa majkom i kako mama i on puno vremena provode zajedno, idu u šetnje, čitaju... Brat ga podseća na to kako je on bio nemiran kao mali, maćeha mu uvek pravi palačinke i čini mu sve što mu je volja. Otac se nekada bavio sportom najjači ljudi, dosta je putovao, a sada je pisac. I obavezna rečenica na kraju "sve u svemu mi smo jedna interesantna porodica i mnogo se volimo."
Sad ćemo da vidimo kome će on da daje trojku. Joca je dete sa pedigreom i razigranom rečenicom koja je daleko osmišljenija od načina komunikacije dece njegovog uzrasta.
Sutradan, sačekao sam da zvekne prva kašika na porodičnom ručku pa da se pun ponosa na "naš" domaći, zainteresujem kako smo, Joca, prošli.
"Šta je bilo? Kako prodje sa domaćim?" Pitam pun sebe
"Tata. trojka."
"Mislim domaći iz srpskog?"
"Tata, trojka."
"Ma današnji?"
"Kažem da je trojka... I pitao nastavnik srpskog da mu potpišeš knjigu. Sviđa mu se kako pišeš."
Joco srećan rođendan.