Pored toga što je značajna kao prva poseta Baraka Obame Aziji u svojstvu predsednika SAD, njegova turneja mogla bi da označi i ključnu prekretnicu u strateškoj orijentaciji Sjedinjenih Država i da da novi kvalitet odnosima Amerike i Kine kao, kako to neki analitičari sada već otvoreno ističu – dve svetske supersile. To možda označava i kraj perioda u kojem su SAD važile kao jedina svetska supersila posle raspada Sovjetskog Saveza, i potvrđuje da, po prvi put od kraja Drugog svetskog rata, transatlanski odnosi više nemaju prioritet u strateškom razmišljanju Vašingtona.
Neka poredjenja zaista čine ovakav zaključak gotovo neizbežnim. Javni nastupi predsednika Obame u Japanu i Kini bili su u centru pažnje svetskih medija, dok je on u svojim sveobuhvatnim govorima najavio veće angažovanje SAD u Aziji i važnost partnerstva, kako sa Japanom, tako i sa Kinom. Obama je u Pekingu takodje rekao da svi krupni problemi 21. veka zahtevaju saradnju SAD i Kine i da ih dve zemlje ne mogu rešiti same. Neki posmatrači već povlače paralelu sa nekad uobičajenim američko-sovjetskim samitima koji su davali ton medjunarodnim odnosima u pojedinim periodima Hladnog rata i konstatuju da će tu ulogu u budućnosti preuzeti američko-kineski susreti na vrhu.
S druge strane, nedavno održani američko-evropski samit u Vašingtonu jedva da je bio najavljen u američkim medijima. Izveštaji su bili retki i šturi, a posle okončanih razgovora predsednik Obama i evropski vrh (predsednik EK Žoze Manuel Barozo, visoki predstavnik Havijer Solana i predsedavajući - švedski premijer Fredrik Rajnfelt i šef diplomatije Karl Bilt) nisu se ni pojavili pred medijima kao što je bilo najavljeno na sajtu Evropske komisije. U razgovoru za naš program, Karl Bilt je naveo niz tema o kojima je razgovarano na samitu, ali osim osnivanja zajedničkog centra za energetsku bezbednost, nije izričito pomenuo da je postignuta suštinska saglasnost o bilo kojoj od tih tema.
Istovremeno, odnosi Sjedinjenih Država i Kine obeleženi su i neslaganjima o važnim pitanjima, poput klimatskih promena ili proliferacije, kao i mogućim vojnim suparništvom. Predsednik Obama je pokretao pitanje poštovanja ljudskih i prava manjina, kao i pitanje cenzure na internetu, ali je njegov razgovor sa studentima u Šangaju, gde je to učinio javno, prenošen samo na lokalnoj, a ne i na nacionalnoj televiziji, dok su informacije o tom dogadjaju na kineskim sajtovima nestale sat nakon što su se pojavile.
Analitičari takodje dovode u sumnju meru do koje Obama može efektivno da izvrši pritisak na Kinu u pogledu ljudskih prava i slobode informisanja, imajući u vidu veliki trgovinski debalans i zavisnost Sjedinjenih Država od kineskog uvoza. Slično se ocenjuju i pokušaji SAD da privoli Kinu da uravnoteži medjusobne ekonomske i trgovinske odnose, da kupuje više robe u Americi i revalvira veštački potcenjenu nacionalnu valutu juan. Ipak, preovladjuje zaključak da su SAD i Kina za sada neraskidivo povezane i potrebne jedna drugoj.