Ma bre, osoba koja mi je ispričala taj fazon u osnovnoj je zapravo bila devojčica. Rekao sam dečak jer nije ispravno pričati o udaranju devojčica u nos. Radikalna iskrenost, in your face.
Elem. Kami je rekao da, suočeni sa apsurdom svoje egzistencije, reakcije ljudi se mogu grubo podeliti u tri kategorije: samoubistvo, bekstvo u dogmu i daleko najslabije zastupljena kategorija - prihvatanje apsurda. Takođe je rekao da moramo verovati da je Sizif srećan, ali o tome neki drugi put.Samoubistvo je cool. Posebno mi se sviđa kako većina civilizovanih društava ima zakone protiv toga (mada mislim da ih treba pooštriti i pokušaj samoubistva kažnjavati smrću). Ne bih tu liniju delovanja baš striktno preporučivao ljudima ali to je tako prazna i glupa izjava jer raditi suprotno je protivno zakonu. Ono šta mogu da kažem je da ima jako malo takvih aktivnosti kod kojih kao rezultat čovek odmah dobije tačno ono što je zaslužio prethodnim izborom. Osim ako se taj čovek ne zove Kurt Kobejn. U tom slučaju će Dimitrije Vojnov napisati i dramu o njemu, a to ipak nikome ne bih poželeo.
Bekstvo u dogmu je ubedljivo najčešća rekacija, delom i zato što se odgovaranje ljudi od gore pomenute prve opcije u glavnom vrši kao proces inicijacije u dogmatski kult ove ili one vrste (nije li ironično što je intelektualno iskrenije baciti kašiku nego biti pop ili političar?). Neću ulaziti u dubioze različitih dogmi, samo ću uzeti kao pretpostavku za dalji tekst da je samo po sebi očigledno da ljudi koji pričaju o duši i sličnim deluzivnim bajkama spadaju u neku od podvrsta dogmatičara te im argumenti automatski nisu validni.Na kraju, tu je prihvatanje apsurda. O tome u opšte neću da pričam, nekako je izlišno kako god postavili situaciju. Ono o čemu hoću pričati su zanimljive sitnice koje mogu čoveka nagnati da samoinicijativno dobije perspektivu. Na apsurd, dakako. Imao sam spremljenu celu listu stavki kroz koju sam heo da prođem u ovom tekstu, međutim spisanije je, pod uticajem akutne skribomanije, izmaklo kontroli pa sam odlučio da se zaustavim na prvoj stavki i posvetim se ostalima nekom drugom prilikom. Po sredi je stavka za koju mislim da je jedno fenomenalno važno saznanje sa kojim ne možete ama baš ništa uraditi. Baš skroz ništa. Praviću se da imam visoko mišljenje o svakoj osobi koja ovo čita te ću pretpostaviti da niko nije sklon dogmi. Otud i naziv teksta. Ma zezam se. Ili ne.
Slobodna volja nije stvarna.
Zaista nije. I to ne mislim u nekom pseudo-mističnom bullshit fazonu božje reči, proviđenja, sudbine ili bilo čega sličnog. Želim reći da živimo u mehaničkom univerzumu u kojem se sve što smo ikada otkrili da postoji dešava kauzalno. Akcija ima reakciju i taj odnos se propagira kroz kroz vreme. Ne postoji ni jedna jedina stvar koja nam je ikada bila poznata u kojoj neki identičan uzrok može izazvate dve ili više različitih posledica. Postoji uncertainty principle, opit Šredingerove mačke (za koju nikako da saznam da li jeste ili nije jača od Pavlovljevih pasa; heh, samoreferencirajući humor konza) i tome slične smicalice o kojima bi izvesni ljudi na ovom blogu bili daleko pozvaniji od mene da pričaju, ali to se sve svodi na nemogućnost saznanja nečega. Ne i na definisanost uzrok-posledica odnosa. Svaki put kada merimo brzinu čestice nećemo znati njenu poziciju, svaki put će double slit eksperiment pokazati da nas je foton zajebao i svaki put ću tvrditi da Šredingerova mačka pored toga što može biti mrtva i živa takođe može biti i radioaktivni zombi.
Sklon sam smatrati da je, sa dovoljno detaljnim podacima i dovoljno moćnim simulatorom, moguće unapred izračunati precizno sve šta će se desiti, ikada, igde. Problem je što "dovoljno detaljni podaci" predstavljaju veću skupinu informacija nego što bi u bilo kojim misaonim slučajevima neka mašina mogla da sadrži i obradi, što dotičnu izjavu stavlja negde u rang budističkih koana. No čak ni mogućnost izračunavanja nije potrebna, dokle god je isti problem svaki put na isti način neizračunljiv. Zapravo, za potrebe ovog argumenta, bežanje u krajnje granice fizike i matematike je puko cepidlačenje, dovoljno je ono što svi znamo - svaka akcija ima reakciju. To važi i za procese koji se odvijaju u našem mozgu.
U ostalom, ako je kompletan mehanički univerzum, striktno inženjerski govoreći, uređen kauzalno, dakle u pitanju je sistem čiji izlazni podaci zavise samo od trenutnog stanja i ulaznih podataka, onda bi slobodna volja zahtevala da naša svest postoji odvojeno od materijalne stvarnosti i da samo vrši uticaj na nju. Ovo je očigledno nemoguće. Proverivo je utvrđeno da mnogo pre nego što odlučimo da nešto uradimo mozak pokazuje aktivnosti koje ukazuju na pripremu za dotičnu aktivnost. Znači, naša svest je samo proizvod obrade podataka i njihovog nagomilavanja, u svakom datom trenutku šta god da uradimo je jedina stvar koju smo ikada mogli da uradimo. Gde stvari počinju da izmiču kontroli, sa stanovišta mentalnog zdravlja (koje ne postoji!) je kada počnete da shvatate da ovim saznanjem ništa niste promenili. Ako znate da sve što radite predstavlja samo akumulaciju podataka nad kojom se primenjuju spoljašnji stimulusi, to je i dalje samo još jedan podatak. Ako želite da to primenite i kada vam se pije sok od jabuke odlučite da baš nećete njega da pijete nego ćete da uzmete da sisate motku kak obi dokazali slobodnu volju, to je i dalje jedina moguća reakcija koju ste mogli da napravite, prouzrokovana prethodnim saznanjem da nemate slobodnu volju i gomilom podataka koji vam govore da to nije ugodno saznanje. I tako u krug. Šta na kraju raditi sa time? Apsolutno prokleto ništa. Stavite na policu i nastavite dalje. Svestan sam da nisam svestan, daj čokoladu. Apsurdno, zar ne?Sad probajte sa tim predznanjem da razmišljate o, recimo, teoriji pravde i pravosudnom sistemu.