Hodajuci na zapad duz Danforth avenije oko pola sest popodne zatekla me je jedna misao: ne znam da sam u Torontu ikada presla jedan most, svojim nogama, peske. Bila sam ne malo iznenadjena tim otkricem, jer most kojim se avenija zavrsava nije daleko odatle, a ja sam u tom delu grada provela godine. Od mozda pet-sest mostova u gradu koji nisu jako daleko od mog kraja, jedan jedini da nisam presla za tolike godine? Ocito mi prelazenje mostova nije nikada bilo vazno ranije, ali ipak - cudna stvar. Mostovi su divni, prekrasni, i ja volim da ih gledam - ma, cudna stvar. Ucinilo mi se to kao veliki propust dok sam koracala prema suncu u ponedeljak popodne i tako se desilo da sam po prvi put stala na Bloor Street Viaduct, koji zvanicno nosi ime Prince Edward Viaduct. Princ o kome se radi je 1918. bio Prince of Wales a kasnije Edward VIII, onaj koji je abdicirao u ime ljubavi. Iako se pricalo za njega da je bio nezreo za bilo kakvu odraslu duznost a svakako za vladara Britanske Imperije (nisu ga zanimale princevske i kraljevske duznosti, vec daleko vise zabavljanje i obozavanje starijih, i udatih zena) , princ je bio pametan - oslobodio se bede kad se oslobodio krune (da se ne pominje rat koji je tek predstojao) i proziveo zivot iz bajke, kako i dolikuje jednom princu. Da li je ikada uopste dosao u Toronto, to mi nije poznato.
Kad je u Torontu izgradjen metro, most je prosao kroz rekonstrukciju da bi u svom srednjem delu poneo sine i vozove linije koja spaja istok i zapad grada. Kada je postao popularan izbor samoubica - toliko popularan da je sredinom 90-ih bio na drugom mestu svetske liste, odmah posle nenadmasnog Golden Gate-a u San Francisku - donesen je bio plan i nadjen tim arhitekata da napravi barijeru. Barijera je izazvala dosta kontroverze, i iz daleka ne izgleda narocito lepa. Dali su joj poetican naziv - Luminous Veil. Prozracni veo. Mozda kao omaz svim tim jadnicima koje nije uspeo da zaustavi svojim delikatnim ali neprelaznim celicnim nitima. Iz bliza je vrlo lep taj veo zastite i humanosti. Podseca na sitne, tanke, izduzene kosti jednog masivnog krila koje se pruza duzinom celog mosta sa jedne strane, pa jos jedno sa druge strane, i jednog od ovih dana poletece, zajedno sa automobilima, pesacima i tuznim samoubicama koji su se zatekli na njemu.
Iznenadjena sam koliko ljudi hoda preko mosta. Ovo je vreme posle zavrsetka radnog vremena, dan je lep, nesto preko 20 stepeni, sunce se krije iza visokih zgrada ali je nebo cisto tek sa nekim oblackom, i sa mosta se vide visoki vrhovi gradjevina kako strce iz gustog zelenila. Grad je pun zelenila i sa ove tacke to izgleda kao hrabar urbanisticki stejtment. Bravo! Jako sam zadovoljna sobom i uz jos jedan uzlet inspiracije shvatila da nikada nisam otisla kuci peske, nikada, ali nikada za sve ove godine, i ne znam zasto. Pa kad su premostili reke, zalive i kanjone, zasto ja ne bih ovim tempom, ni prebrzo ni presporo, hodala, hodala, sve dokle me noge nose? Ima oko 10 kilometara. Osecam kako rastem, puna sebe. Ali ovaj hod bez muka je vise iskupljenje.
Pre neki dan sam usla u lift u zurbi, nisam stigla da nista pojedem, i drzim u ruci komadic cokolade. Unutra je vec jedna mlada zena, nosi korpu za ves i silazi u vesernicu. Ja mrzim da jedem u hodu, pa bila to i cokolada, pre cu umreti gladna nego sto cu nesto jesti na ulici, ali danas mi se ne umire, naprotiv, ocekujem da vece bude lepo. Polako uzivam u cokoladi, pitam se da li da joj ponudim komadic, imam dovoljno nece mi zafaliti ali ne poznajem je i ne treba ljude zaplasivati cokoladom u liftu, grizem polako i utom mi ispadne cokoladna mrvica iz usta i padne na pod. On je vec prljav i ima daleko vece komade djubreta po sebi, ali ja vidim onaj moj komadic cokolade, i osecam da ga gleda ispod oka i devojka u uglu, iako se cini da gleda samo ispred sebe. Bolje da sam i umrla od gladi nego da sada premirem od stida. Normalno bih se sagnula i pokupila svoje djubre. Ali cokolada je vec polu-otopljena, prva korpa za otpatke je na 5-10 minuta hoda, istopice mi se skroz u ruci, nemam maramicu u tasni, a moracu da pojedem jos cokolade ako bih da trajem sledecih 3-4 sata jer necu stici da ista pojedem pre toga... i tako sam ja stajala, i stajala je ona devojka, i moja cokoladna mrvica medju djubretom, i bilo me je stid.
Sa druge strane mosta sam ocekivala najmanje zanimljiv deo moje eskpedicije. Ali svuda ima drveca, bujnog drveca koje su ponekad uznosi ka nebu, a nekad naginje ka ulici i baca senku, i neprekidno zujanje automobila ne smeta, i svuda ljudi hodaju. Sa desne strane zgrade su u visini ociju, a pocele su daleko nize, jer ispod postoji jos jedan nivo ulica i automobili i tamo prolaze, i tamo ima ljudi. Sa leve strane zgade su kao monoliti - stoje na maloj uzvisini i odatle pocinje njihovih 20-ak spratova put neba. Graditi gradove zahteva pravu ingenioznost; ljudi koji u njima zive to najcesce zaborave. Laka sam na nogama, osecam se kao da sam napravljena od jakog celika, slicno rebrima onog krila na mostu, i ne sumnjam da cu stici do kuce bez iskusenja da usput udjem u metro.
Iskupljujem jos jedan greh. Ruzne misli i ruzne reci. Svako ih ima, znam, ali sta to znaci - da ih treba propustiti ispred sebe, kao ljude sa malom decom, ili one u kolicima? I kad su zasluzene i kad nisu, ruzne reci su samo snapshots, moje prirode, tvoje prirode - nema tu umetnosti. Umetnosti zivljenja, o tome govorim. Od svih umetnosti, ja tu najvise volim. Slikala sam danima jednu osobu iz jedne realnosti koju redovno posecujem, i hvatala je u ruznim pozama, i dok hodam ovako oslobodjena tereta, pocinjem da se smejem, jer sada na svim fotografijama vidim samo sebe. Cackam nos, i zube, mrstim se, becim, cesem se na mestima koja nije pristojno pominjati...casna umetnicka, nikad vise necu birati manekene iz svog okruzenja. Neproziran veo cu izgraditi i smestiti ga duz mosta kojim prelazim do ljudi.
Stigla sam do glavne gradske raskrsnice - Yonge & Bloor. Zagradjen je deo ulice i trotoara na sve cetiri strane. Sagradice na najskupljem komadu zemljista najskuplju zgradu, ili mozda nece. Jedan veliki buldozer stoji parkiran usred poveceg kvadrata zemlje, i oko njih visoka ograda. Najskuplji komad zemlje, svasta.
Ovde skrecem desno , na sever. Do sada sam isla po ravnom, sada dolazi blagi uspon sve do kraja. Ne smanjujem tempo, malo me bole stopala, ali dobre su cipele, ravne, i nece mi biti nista, treba samo naci pravi ugao i pritisak. Neprekidni niz fasada, ljudi, automobila, sve isto i sve je drugacije. Disem ujednaceno i prisecam se da sam pre nekoliko meseci imala problema sa disanjem. Pitala sam moju lekarku, i ona kaze da je udahnuti duboko - istupanje iz uobicajenog ritma - prirodan refleks koji svi cinimo vise puta u toku jednog minuta, ali smo ga uglavnom nesvesni. Nakon toga, kad nije uspela da mi da dijagnozu i nije imala sta drugo da kaze - ja sam jedna od retkih pacijenata koja je posecuje i ne fali joj nista, ali je ona azurna i uvek sve proveri - dosla sam sama do odgovora: zadrzavala sam dah. Kao kad se gleda strasni film. Pitala sam se koliko dugo se ja to ne usudjujem da disem, i zbog cega, za ime Gospino? Zadovoljno sam proverila sebe hodajuci uz brdo - disem kako treba. I drzim ledja uspravno, sitne kapi znoja se slivaju pod majicom, i ja grabim napred. Uhvatila sam korak sa jednom zenom koja u skupim cipelama i skupim naocarima mase ljudima u automobilima da prodju, sve ih propusta, jer joj to pricinjava zadovoljstvo. Gledala sam je malo, propustila sa njom par automobila. Ona je ostala na toj strani ulice da ih i dalje propusta, ja sam presla dalje.
Na domak kuce sam shvatila da mi je zao da sam vec stigla. Ni sat i po mi nije trebalo. Tamo odakle sam krenula sve je i dalje isto, i kod kuce me ceka sve kako je bilo, a tih 10 kilometara je kao novi put u starom svetu - nista nije promenio. Uprkos svemu tome, osecam se jako mocno, kao najjaca zena na svetu. I sve sto je trebalo je jedan most i deset kilometara. Na vrhu puta, na kraju muka, iza duge, ispod neba, uvek nesto ceka. Vredi krenuti.