Nemački okupatori obesili su 17.avgusta 1941.godine na Terazijama radnike Jovana Jankovića i Ratka Jevića, zemljoradnike Velimira Jovanovića i Svetislava Milina i učenika
Milorada Pokrajca.
U spomen na petoricu obešenih rodoljuba i sugrađana grad Beograd je 1983.godine na trgu Terazije podigao spomenik na kome je u reljefu prikazan prizor vešanja, sa urezanim stihovima Vaska Pope posvećenim uspomeni na taj tragičan događaj. Postavljena je i bronzana ploča sa epitafom koji glasi:
”БорцимазаслободукојесуфашистичкиокупаториобесилинаТеразијама 17. августа 1941. године: ЈовануЈанковићу, раднику, РаткуЈевићу, земљораднику, ВелимируЈовановићу, земљораднику, СветиславуМилину, раднику, МилорадуПокрајцу, ученику.
1983. ГрађаниБеограда”
U međuvremenu:
- ploča je nestala, a spomenik, je zaboravljen. Iako se nalazi u centru grada i visok je četiri metra, stoji potpuno zanemaren – bez ploče i imena ljudi koji su na tom mestu danima visili obešeni.
- istina o petorici Beograđana koji su 17. avgusta 1941. godine izvedeni iz zatvora Gestapoa, streljani u zatvorskom dvorištu, a zatim obešeni o električne stubove nasred Terazija, izbačena je iz udžbenika istorije.
- na sajtu grada Beograda ovaj spomenik nije prikazan u rubrici “znameniti spomenici”.
Čija je ovo sramota?
Postavlja se prosto pitanje kome je stalo da se zaborave zločini okupatora, zločini fašizma ili se time svesno kriju zapravo zločini onih koji su sarađivali sa okupatorom i možda ovu nesrećnu petoricu i uhapsili i predali Gestapo-u.
Neće biti da ova petorica imaju ikakve veze sa zločinima komunista 1944/45 godine, ali neki koji su stradali tek 1944/45 su krivi i za smrt ove petorice i još mnogo njih u okupiranoj i kvislinškoj Srbiji.Nije mi poznato da li su oni bili komunisti ali su svi bili Srbi, pa gde je onda građanska svest građanskog društva i vlasti koja jeste antikomunistička ali daleko od toga da je anacionalna?
Da li je Srbija toliko zaslepljena antikomunizmom da je tolerantna prema fašizmu?
Da li su oni koji su menjali ulice i zaboravljali spomenike svesni koliko su istorijski nesvesni, koliko nanose sramote sopstvenoj istoriji?
Da li je trebalo da opet ruski ambasador insistira da se i ovaj spomenik obnovi, ili možda ambasador Nemačke, pa da sramota bude još veća?.
Umesto da grad Beograd počne da vraća dostojanstvo sebi i svojim građanima, da ispravi greške onih koji su nekritički i ideološki zaslepljeni antikomunizmom izgubili i kriterijum u odnosu na fašizam , to ostaje da rade NVO.Mogu se osramotiti i ogrešiti pojedinci o svoju istoriju i svoj narod ali država i grad to ne bi smeli dozvoliti, jer biti protiv komunista u ovom slučaju ne opravdava logiku da je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj. Istina da su neki bili prijatelji sa okupatorom ne može biti izgovor državi da zbog njih ne treba pominjati zločine okupatora i čuvati uspomene na žrtve svog naroda.
Pokušaj izbacivanja iz istorije i ignorisanja celog perioda u kojem se Srbija nalazila u različitim Jugoslavijama od 1918-2006.godine, menjanje naziva ulica i izbacivanje svih datuma koji su bili značajni u tom periodu je naučno, istorijski i moralno skrnavljenje samog sebe.Neki su toliko ostrašćeni pa se ponašaju kao da su ih rodili čukundedovi.
Dobro je što je neminovno da posle svakog pijanstva dolazi otrešnjenje i da se vraća u normalu, ukoliko se nije palo u delirijum, a na svu sreću Srbija ipak nije u delirijumu