O vladajućem obrascu (mišljenja) – ili kako izgleda (društveno poželjan) srpski intelektualac današnjice...
Mislim da bi danas narod koji zovu srpskim morao da shvati da je njegov jezik mali, i da je i on sam mali (ima nas oko šest miliona, a samo grad Meksiko ima 22 miliona). Izgleda idiotski da mi vodimo politiku kao da smo imperijalna sila koja samo što nije pokorila Evropu, umesto da naučimo kako da Evropi pokažemo svoje manastire, freske,... i budemo zaista ugostitelji, što se nekad ovde zvalo gostoljubivi. Ako to ne naučimo, jedino što će nas vezivati sa čovečanstvom biće samo smrt. Ovog puta naša, ali to nije stvar umetnosti. To je stvar bontona i građanske kulture. Ne udvarati se sopstvenom narodu, ako su njegovi snovi bolesni.
Vujica Rešin Tucić, Smrt je naša tradicija, 1999.
ODGOVORI NA PITANJA: TEZE ZA TEKST...
● Koje su (dominantne) ekonomske, političke, duhovne, moralne ili intelektualne ideje i obrasci kojima se rukovode institucije i(li) pojedinci koji trenutno vladaju ovom zemljom – odnosno oni koji bi to društvo trebali da menjaju?
● Šta znači, i da li u ovde uopšte postoji ta famozna društvena (intelektualna) elita o kojoj se tako često govori? Koji su uzroci elementarne nesposobnosti srpske inteligencije koja nikad nije smogla snage da pokuša da se ozbiljno i organizovano pozabavi stvaranjem autentičnog civilizacijskog (kulturološkog) obrasca društva u kom živi?
● Zašto među onima koji danas na bilo koji način odlučuju o našim sudbinama ima tako malo pametnog, civilizovanog, moralnog i obrazovanog sveta? Šta je uzrok nesrećnoj činjenici koja tako ogoljeno ukazuje na to da obrazac društveno poželjnog ponašanja u Srbiji današnjice tako pogubno personifikuju razni Tijanići i ostali Balinovci...
● Pre svega, uzroke posrnuća svakako treba tražiti u činjenici da ovde nikada nije bio (društveno) poželjan onaj metod mišljenja koji bi bio zasnovan na ukazivanju na jednostavnu i prostu činjenicu da civiliozovanim ne mogu da se smatraju ona društva u kojima može nekažnjeno da se laže, krade i ubija!
● Metod ili škola mišljenja koja afirmiše svest da sve mogućnosti, prava ili privilegije koje zahtevamo za sebe prirodno moraju pripadati i onima koji se nalaze naspram ili pored nas (bilo da je reč o pojedincima, narodima ili državama), ovde jednostavno nikad nije bio popularan. Umesto toga, oni koji su smatrani ili proglašavani intelektualnom elitom nikada nisu smogli snage da izađu iz začaranog kola hrabrenja i afirmisanja najnižih populističkih strasti.
● Afirmisanjem i hrabrenjem njegovih najgorih osobina, kvazielita o kojoj je reč počinila je neoprostiv zločin prema sopstvenom narodu.
● Na žalost, u Srbiji nikada nije postojala osvešćena, od strane većine prihvaćena društvena elita – tu, naravno, izuzimam časne pojedince koji su se u svim vremenima razlikovali od vladajućeg mišljenja i koji su po pravilu za to svoje razlikovanje po pravilu plaćali najvišu moguću cenu – koja bi bila utemeljena na jednostavnom principu po kom se istinski inteligentnim čovekom (piscem, političarem, svejedno) može smatrati jedino i isključivo onaj pojedinac koji/a vodi računa o mogućim posledicama vlastitog činjenja ili mišljenja.
● Umesto da se bavi: javnim interesom, izgradnjom institucija, moralnošću kao pred/uslovu svake normalnosti – budući da je humanistički obrazac odbacio još u komunizmu – srpski intelektualac današnjice (čitaj: društveno poželjan) misli jedino i isključivo na vlastitu stražnjicu.
● Budući da je čine nemoralni, funkcionalno nesposobni, kompromitovani ili korumpirani ljudi – društveno poželjni srpski intelektualci današnjice, po pravilu su skloni čoporativnom mišljenju. Za svoj (ovo)vekovni san oni imaju jedino želju da budu bliski čoveku na (bilo kakvoj) vlasti.
● Na različitim prijemima, otvaranjima raznih sitija i sl. možemo videti rojeve nacionalnih radnika na kulturnom zadatku koji kao podguzne muve servilno kruže oko svih onih koji poseduju: vlast, moć, novac ili bilo kakav uticaj. Bilo da su to pripadnici raznih nacionalističkih udruženja, politički analitičari, olinjali akademici koji bazde ili na brlju i (li) beli luk, pesnici u pokušaju..., svi su oni u suštini mrzitelji opšte prakse, ujedinjeni u svojoj potrebi da da im nožice vire iz dupeta čoveka na vlasti. Upravo zato u njima više nema života, to su bezvoljni, mrzovoljni cinici koji se pale jedino na zlo.
● Za razliku od njihovih kolega iz sređenih društava, oni se, dakako, ne bave problemom zla u svetu, njiti pak pokušavaju da ukažu na zlo u vlastitoj sredini. Naprotiv ─ zlo kojim se oni bave jeste isključivo njihovo vlastito zlo koje tako pogubno i nesebično dele s narodom i okolinom kojoj pripadaju. Oni nisu emancipatori bilo čega – zlo koje ih uzbuđuje i na koje im se još uvek jedino i diže po pravilu je uvek samo njima vidljivo večito preteće zlo od svega onog drugačijeg i novog, zalažućeg za (bilo kakve) promene...
● Takvim činjenjem, obeščastili su i zloupotrebili sve: tradiciju, kulturu, istoriju, religiju... Živeći suštinski u XIX, njih istinski plaši XXI vek ─ te se i svi oni koji imaju nameru ili želju da u tom veku žive doživljavaju kao neprijatelji koje treba saseći u korenu. Kao u politici tako i u kulturi ─ licemerna i pritvorna kvazielita koja nas trenutno vodi (ni sama ne znajući gde) ničega se ne plaši toliko koliko se plaši: alternative, drugačijeg i Drugog. Ona nikada nije bila na tržištu ideja te sa nije navikla ni na konkurenciju – štaviše, jedan od njenih svetih ciljeva jeste taj da se svaka konkurencija i alternativa još u začetku unište i satru.
● Ukoliko, što bi rekao donedavni kapitalni ministar, sa tim Drugim “ne možemo da se dogovorimo“, čitaj: da ga ucenimo, uplašimo ili kupimo – za njih stvari postaju utoliko opasnije! Panična mantra ordinarnog šljama koji je, okoristivši se dvanaestomartovskim zločinom, nakon tog ubistva zaseo na čelo naših institucija, koja pokreće svako njihovo delanje glasi: Sve što ne možemo da držimo pod kontrolom uskoro bi moglo da kontroliše nas.
● Uostalom, otkud tolika histerija, to ludilo u glavama nemoćnih, koje se u Srbiji već godinama podiže oko jedne radio emisije. Mislim, naravno, na Peščanik. Ta manična opsednutost državnih inetelektualaca, raznih Vukadinovića, Antonića i ostalih Crnčevića, ..., da se "dokaže" kako su: i Peščanik i oni o koji ga napadaju isti (čitaj = ekstremisti), zapravo pokazuje koliko je u svojoj suštini ovo društvance: slabo, uplašeno, ugroženo (ako bih bio optimista rekao bih čak i: svesno sebe i posledica vlastitih činjenja).
● Sama činjenica da iza Peščanika ne stoje nikakve formalne organizacije na čije mišljenje može da se utiče – koji se dakle ne mogu: uplašiti, kupiti ili pak (budžetski) kontrolisati – dodatno ih obespokojava. Svaka neformalna grupa mislećih ljudi koji se ne nalaze pod kapom Akademije, crkve, Udruženja književnika, Nove srpske političke misli,... bilo čega već, utoliko ih više plaši.
● Naravno, njihov strah nije bez osnova: neformalna grupa vrlo lako bi mogla da preraste u pokret. Pokret bi danas-sutra mogao da se pretvori u stranku. Stranka bi danas-sutra mogla da pokrene, recimo, proces lustracije. Proces lustracije bi… slobodno nabrajajte dalje – dozvoljeno je, čak i poželjno… Upravo zato ne preza se od najogavnijih uvreda, podmetanja, prekidanja tribina, sudskih procesa, ili, u ekstremnijim slučajevima fizičkih pretnji koje lako mogu da prerastu i u nešto gore... Svako mišljenje koje odstupa od poželjnog (čitaj propisanog) toka u ovom društvu uvek je smatrano neprijateljskim. Oni koji su mislili svojom glavom – ili oni koji su uopšte mislili – nazivani su i etiketirani kao strani plaćenici, izdajnici, agenti stranih službi, narkomani, pederi, kurve, soroševci, etc., svejedno! Tek, oni koje ova bagra najviše napada jednoga dana postaće nam vođe!
● Evidentno je, dakle, da u alternativa toj uništilačkoj bratiji – ujedinjenoj u zajedničkom zločinačkom poduhvatu opoganjivanja svega čega se dohvati – ipak postoji. Ta alternativa, ukoliko bude dovoljno istrajna, hrabra i beskompromisna klica je iz koje će se roditi drugačija politička, intelektualna i kulturna elita ovog društva: elita koja će težiti društvu koje gradi, i popravlja. Elita koja teži društvu koje usavršava vlastite ustanove ─ koje više neće biti zavisne od trenutne politikčke volje koliko od zakona i p(r)osvećenosti pojedinaca koji u njima rade ili ih vode.
● Osnovni zadatak nove te srpske elite u nastajanju je permanentan rad na stvaranju društva u kojem će građanin biti ispred nacije a stvarnost ispred mita. Razvijanje svesti o tome da se civilizovana i emancipovana (demokratska) društva baziraju na prostoj činjenici nepostojanja pitanja o nečijoj rasnoj, nacionalnoj, religijskoj, seksualnoj ili partijskoj opredeljenosti. Kad budemo imali društvo u kom će se takva pitanja smatrati nepristojnim ─ tada ćemo shvatiti i to da se civilizacijskom odrednicom pristojnog čoveka smatra činjenica da se takav čovek nikada ne bavi nepristojnim i nedoličnim stvarima. Pravo na privatnost i pravo na slobodan izbor osnovna su prava na kojima počiva demokratski i civilizovani svet...