Na 54. Sajmu knjiga u Beogradu predstavio sam svoju novu knjigu „Moja tetka Coco Chanel". Moram priznati da me je Isidora Bjelica izuzetno iznervirala svojom knjigom „Moj deda Luj Viton". Ta žena je uvek jedan korak ispred mene, ali neće ni ona dugo! Pred vama je odlomak iz moje knjige i kao što ćete primetiti hiljadu puta je bolja neko Isidorina. Uživajte.
Odlomak:
Moje traume iz detinjstva počele su onog trenutka kada sam od oca saznao da mi je Gabrielle Chanel tetka i da je nikada neću upoznati, jer je umrla sedam godina pre mog rođenja. Najviše me je zabolelo to što moj otac i teta Coco nisu bili u najboljim odnosima tako da ni od nasledstva nije bilo ništa. Jedino što mi je ostalo od tete Coco jeste istančani ukus za modu i umetnost, ali na moju veliku žalost taj talenat niko nije umeo da prepozna.
Kada sam ušao u pubertet i kao svaki normalni tinejdžer igrao se maminim cipelama, haljinama i šminkom, u potkrovlju naše kuće našao sam veliku kutiju sa natpisom Chanel skrivenu u starom drvenom ormanu. Otvorio sam je i u njoj je bila mala crna haljina. Suze su mi navrle na oči i glasno sam rekao „Hvala teta Coco što si postojala". Odmah sam skinuo maminu haljinu u kojoj sam se igrao, izvadio malu crnu haljinu iz kutije i obukao je. Kao da je bila pravljena za mene. Samo su mi još falile odgovarajuće crne cipelice, eventualno damske rukavice i šešir. U nadi da ću ih naći počeo sam da preturam po starom ormanu i potkrovlju. Nisam ni bio svestan koliku sam buku pravio niti da se moj otac popeo da vidi ko je pravi. Kada sam ga primetio ukočio sam se od straha, dok me je on gledao i plakao.
Prišao mi je polako. Mislio sam da će me prebiti. Uhvatio me je za gola ramena i pogledao suznim očima. U njima nije bilo tuge niti besa, već ponosa. Bile su to suze radosnice.
- Tako sam ponosan na tebe. Ta haljina ti divno stoji, kao i meni nekad.
Bio sam zapanjen tim rečima. Gledao sam ga s nevericom.
- Vreme je da imamo jedan otac-sin razgovor. Sedi, ali pazi da ne izgužvaš haljinu.
Seo sam na podu i sa nevericom gledao u oca.
- Sad ću ti ispričati kako je nastala mala crna haljina, koju je dizajnirala Coco. Pre mnogo, mnogo godina, kad sam bio tvojih godina, možda mlađi, voleo sam više da se igram po kući nego napolju. Bio sam bolešljivo dete, tako da me i nisu puštali često napolje. Voleo sam da cunjam po kući i da istražujem. Jednom sam tako istraživao šta ima po ormanima. Najlepšu garderobu imala je moja sestra Coco. Kad sam gledao njene haljine, steznike, bluze, bunde, dobio sam neverovatnu želju da ih probam, da vidim kako mi stoje. Isto kao i ti. U početku me je bilo strah te želje, ali sam vremenom skupio hrabrosti da obujem njene čarape, haltere, haljinu od žerseja i stavim njen šešir. Tako obučen, ogledao sam se u velikom ogledalu i bio izuzetno srećan. Svaki put kad bi Coco odlazila iz kuće, ja bih ušao u njenu sobu i oblačio njenu garderobu i igrao se. Ali, jednom je zaboravila nešto i vratila se i zatekla me u njenoj garderobi. Stojala je na vratima sobe i gledala me sa čuđenjem, ali ne zato što sam u njenoj garderobi, već zato što sam lepo izgledao u njoj. Postao sam njena muza. Počela je da dizajnira garderobu koja bi lepo izgledala na meni. Ali, ja sam bio jako aljkavo dete i onda je došla na ideju da samo za mene kreira haljinu koja će biti praktična i na kojoj se neće videti mrlje. Tako je nastala mala crna haljina.
- Crno pa se ne vidi, - dodao sam.
- Tako je sine. Crno pa se ne vidi. Ubrzo nakon toga mala crna haljina je postala hit. Nažalost, Coco i ja smo se razišli i posvađali oko para, jer sam tražio deo od prodaje male crne haljine, jer je ipak nastala zahvaljujući meni. Coco je bila stipsa i sve trošila na alkohol, cigare i muškarce, tako da je odbila. Nismo progovorili sve do njene smrti. Ali, srećan sam svaki put kada vidim neku ženu da nosi malu crnu haljinu, jer znam da je nastala zahvaljujući meni i to mi niko ne može oduzeti. Izuzetno mi je drago, sine moj, što si krenuo mojim stopama. Nema ničeg lepšeg neko kad otac doživi da vidi da mu sin obuče svoju prvu haljinu. Zato sam odlučio da ti poklonim ovu malu crnu haljinu, koja je decenijama u našoj porodici, i ako bog da sreće, da je ti svom sinu pokloniš. Čuvaj je dobro i održavaj. To je porodično bogatstvo, jedino koje imamo.
- Hvala tata, rekao sam sa suzama u očima i zagrlio ga.
Nastavak možete pročitati u mojoj knjizi „Moja tetka Coco Chanel", koju možete kupiti u svim bolje snabdevenim knjižarama. Ovo je prva knjiga u serijalu Visoka moda teče mojim venama, koji će pored ove sadržati još pet knjiga: Moja ujna Donatella Versace, Moj anđeo čuvar Christian Dior, Ljubavnik moje majke koja ga je ubila Guccio Gucci, Moj brat od strica Roberto Cavalli i Isidora Bjelica moja rođaka po Luju Vitonu.
Za promociju ovog serijala zadužene su moje prijateljice Ceca, Jeca, Dara, Indira, Seka i Brena.
Predrag M. Azdejković
www.azdejkovic.com