kada ne vredi ustajati iz kreveta. Takvi obično traju bar 28 sati.
Budim se ujutru i čudim se što sam nešto naspavana za razliku od prethodnih dana. Kratkim pogledom na sat sa užasom konstatujem da imam punih 15 minuta vremena da popijem kafu i spremim se za posao. Frkaaaa!
Ulećem u kupatilo, bacam brz pogled u ogledalo i osvrćem se da vidim čiji je to odraz. Ne, to sam ipak ja. Uh, gore je nego što sam mislila, ali šta je, tu je iz ove kože se ne može.
Ajmo dalje.....
Preskočiću detalje kako mi je pasta za zube (i to ona sa mrvicama za izbeljivanje) dospela baš u oko, kako su mi prsti proleteli kroz nove novcate čarape pri pokušaju oblačenja istih, kako mi je dugme sa pantalona ostalo u ruci.... Ma to su sitnice (sreća pa nisam hirurg ili tako nešto).
Srčem na brzaka kafu koju mi je moj dragi skuvao i opečenog jezika idem da se bar malo našminkam da ne poplašim narod kad izađem napolje, uz njegov komentar da ću bar manje gunđati. Uspevam da zabodem sebi četkicu od maskare pravo u oko, ali ono drugo što je pasta omašila, tako da su mi sad oba oka lepa, suzna i rumena k'o ruža.....
Ljudi, ima li kraja ovome?
Izlećem iz zgrade i konstatujem da uz vetar, kao stvoren za moju „frizuru" počinje i kiša. Sreća pa sam bar kišobran ponela..... Očin jesam!!!
Zvonim mu na interfon da mi baci kišobran kroz prozor. Sa četvrtog sprata. Naravno, hvatam kišobran, al' za malo. Pa dobro nije se baš skroz raspao, samo da ga što pre otvorim da mi se ovo malo šminke ne razmaže. Dok petljam oko patenta - pljas! Mokra kesa koju je vetar u svojoj igri otkačio sa grane jablana lepi mi se na lice.
E, sad mi je šminka savršena!
Nekako stižem na posao. Valjda je gotovo....
I dok ćaskam sa mušterijom koja čeka da joj kolega iz magacina donese robu, dotična osoba se smeška gledajući slike mojih klinaca koje stoje na stolu.
- Slatki su.
- Hvala - sa osmehom odgovaram gledajući njihove sjajne crne okice koje mi se smeše sa fotografije.
- A, jesu li vam to od sina ili od ćerke?
Knock down!
Predveče, posle svih obaveza sedoh malo da se opustim trudeći se da ne izgledam baš skroz pokislo pred decom koja su upravo došla do mene da mi kažu da su im se svi baloni „upuvali".
Primećuju moj kiseo osmeh i u glas me pitaju:"Mama, sta ti je?"
- Malo sam umorna.
- Dođi da te ljubimo......
Oboje me grle iz sve snage, ljube i šapuću kako me vole najviše na svetu i kako će me ćuvati i od „kokodila" i od „zmaja sto buje vatlu". Srce mi je negde u grlu i lupa li lupa... kao tam - tam.
- Jel' ti sad bolje?
- Jeste, naravno.
I.... kao što rekoh, postoje dani kada ne vredi ustajati iz kreveta...
Ili ipak vredi.... Procenite sami.