Ni posle kratke ali efektne kampanje o obeležavanju 65.godina od oslobođenja Beograda nije ništa jasnije da li smo kao država načistije da li je to bilo oslobođenje ili okupacija.
Da li sve to organizovano u čast dolaska predsednika Medvedeva ili olobođenja Beograda.
Čak ni svečana akademija u Sava centru nije dala nedvosmislen odgovor, osim što je program tako koncipiran da se svaki odgovor izbegne.
Mašta može svašta pa i da zameni partizanime sa Soluncima, Staljina sa carom Nikolajem, 1941. sa 1914., a 1944. sa 1918., ulazak partizana u Beograd sa dolaskom Crvene armije u Moskvu, da se partizanske pesme prekomponuje kako se ime ne bi spominjalo, da se filmski zapisi tako odaberu da se se slučajno ne bi video i Peko ili pomenuo Tito, i po cenu da se ne vide ni Ždanov ni Tolbuhin.
Medvedev pomenu i partizane i moralnu obavezu da se ne dozvoli da se revizijom istorije od kvislinga prave heroji, da se okupatori prikazuju kao oslobodioci, a oslobodioci kao okupatori. Kao da je čovek pratio državni projekat i medijsku kampanju kod nas kojom se partizanski pokret želi prikazati kao zločinački, a kolaboracionisti kao patriote.
Tome su bila posvećena i dva tematska “Utiska nedelje” gde je voditeljica očito imala nastup na zadatu temu pa jednog gosta značajno priupita da li on stvarno misli da je 20.oktobra došla sloboda.
Ostaje takođe trilema da li smo svečanu akademija organizovali zajedno sa Rusima, mi sami(kao što inače svake godine obeležavamo 20.oktobar kao Dan oslobođenja), a Rusi pristvovali kao zasluženo počasni gosti, ili su program pravili Rusi( s obzirom da je 90% posvećeno njima), a naši prisustvovali.
Nejasno je da li je mnogima jasno da li su tamo išli zbog Medvedeva ili Dana oslobođenja, jer je bilo mnogo likova koji javno govore da je to bila okupacija, koji javno govore da su partizani zločinci, po je njihovo prisustvo licemerno i uvreda za one koji su izgubili živote oslobađajući Beograd od okupacije. E ti koji su izgubili živote nisu sigurno činili zločine 1944/45.godine. Ima li se barem malo ljudskog dostojanstva i pijeteta prema njima jer oni nisu isterivali Nemce da uvedu komunizam već da oslobode zemlju.
Utisak je da se ne može oteti utisku da u svemu tome ima mnogo neiskrenog pa i neukusnog, jer ko veruje da će nam Rusi verovati da iskreno poštujemo Crvenu armiju ako ne poštujemo sopstvenu kao njenog saveznika. Znaju bre ti Rusi i da su nazivi ulica promenjeni, da odavno nemamo Dan ustanka, a sad odjednom se neki pojaviše i kao oslobodiše Beograd.
Ipak, vreme će pokazati da li nas utisci varaju, već idućeg 20.oktobra,a valjda će i famozna komisija utvrditi istinu o onome šta su partizani radili posle rata.