Zivela je u Domu za decu bez roditeljskog staranja. Nastradala je kod Sajma prelazeci ulicu, vodeci za ruku cetvorogodisnju devojcicu, cerku svoje nastavnice. Zadobila je veoma teske i ozbiljne povrede glave i kicme (ne svojom krivicom). Dete je, nazalost, podleglo povredama. Emotivno vezana za svoju nastavnicu, upisala je upravo tu srednju skolu u kojoj je ta ista nastavnica (sa pola radnog vremena) radila.
Kakav je bio njihov prvi susret posle nesrece ne znam, i ne bih volela da znam. Devojcica je premestena u moj razred. Razocarana, po ko zna koji put povredjena, ostavljena, Olivera mesecima nije progovarala ni rec, niti je htela sa nekim da se druzi. Nisam mogla da doprem do nje. Pustila sam da vreme ucini svoje.
Oporavak, ako se to moze tako nazvati, je dugo trajao. Sporo se menjala, rastrzana u svom pokusaju da sastavi komadice svog slomljenog zivota.
Prisla mi je na kraju skolske godine i pitala, da li bih se slikala sa njom. Nas dve zagrljene. Cuvam tu sliku. Cuvam i sustiklu koju mi je poklonila. Navezla za mene.
Maturirala je, zaposlila se, cula sam da se udala, da ima dve cerke i da joj je muz pre 10 godina poginuo u saobracajnoj nesreci.
A, proslog petka se pojavila u skoli. Moja Olivera. Kaze, dosla da me vidi. Posle ravno 20 godina. Pricale smo dugo, prisno, kao nekada. Moja Olivera je ocvrsla. Vedra je i nasmejana. Mozda joj je trebalo samo malo podrske da nastavi dalje. Kaze, doci ce opet.