Tek sada stizem da ispricam svoj poslednji sok u BGD-u, gradu legalizovanog nasilja. O gej prajdu, ubijanju francuza i ranjavanjau ostalih necu vise...proslavili smo se po tom, svetski. Al one veceri, osmog oktobra, kad sam imala promociju knjige "Dizajn zlocina, sudjenje skorpionima", kod Borke u CZKD-u, pred sam pocetak govorancije dozivela sam epilog skorpiona i nasilje i grad epizodu. BG brend.
Mislim, nije mi to prvi put, vise puta sam gledala, ucestvovala i trpela nasilje po ulicama, devedesetih, posle mrtvorodjenog petog oktobra, posle Djindjicevog ubistva, za vreme Kosovo je Srbija tripa, name it...I zasto se onda uvek naljutim i sebi govorim, nikad vise nikad...i ne reci nikad nikad jer naravno da cu se uvek vracati u BG, zaboga, to je moj grad, nije grad samo nasilnika. Volim ga kao neko bolesno dete: napustila sam ga pre nekoliko dana, osecam se krivom,
Progutala sam bes i ovo pisem.
Ovako je to bilo, telegrafski, tog dana. Dosla sam malo ranije u CZKD da se dogovrim sa Vlajsom, urednikom moje knjige, kako ce da tece vece. I onda se iz cista mira razgovarajuci sa ljudima koji dolazi i odlaze, uvek zanimljivi, pogubismo tu kod Borke. Pomislila sam da je mozda izasao negde ispred kapije, mozda da donese knjige. I tako izadjem i ja i zabuljim se u ulicu Bircaninovu. U tom casu vidim, definitvno vidim jedan veliki crni dzip, ah koliko sam ih samo takvh videla u mojoj Molerovoj ulici narocito devedesetih kad sam vozila dete u skolu u rikverc jer bi zakrcili ulicu kod kaficu na uglu sa Njegovsevom i to je bio zakon. Jednom su cak dzipovci prebili vozaca autobusa 24 koji se pobunio sto ne moze od njih da skrene. Izvukli ga iz autobusa i tukli. Ko da je francuski navijac.
I da nastavim sa pricom:
vidim crni SUV sa tamnim staklima kako nalece na staru krhku zenu s psom na uzici na pesackom prelazu. Prvo udara u psa koj skici i bezi a zatim se i zena rusi, pada na lice i krv lije. Ja sam prekoputa ulice, dve, tri devojke su s njene strane, tik uz nju. Dzip staje, iskace jedan usplahireni mladic. Svi smo oko zene koja je unezverena i prica, hocu kuci, gde je moj muz, gde je moje kuce...vadi krvavu vilicu iz usta i pipa nos, kaze, polomljeno...Mladic iz auta govori nervozan, al moramo u Urgentni ali ona ne razume, kao da ne razume nikoga i nista. Ja brze bolje zapisem tablicu dzipa. Konfuzija. Idemo do milicije ispred nemacke ambasade, povredjena gospodja tu negde stanuje. Milicionerka iz kucice, jedna mlada plavusa sa akcentom, ne snalazi se. Dolazi jos jedan momak i jos jedno uniformisano lice. Ja insistiram na tablici , oni nemaju olovku.... Povredjena zena je nestala, ja trcim ka dzipu, vidim mladica kako seda u auto , pored njega drugi neki mladic, i krecu, ja trcim i masem za njima...ali i oni nestaju.
Vracam se milicionerima, traze mi licnu kartu. Samo moju, i ostale devojke koju su tu stajale, nestale se. Ko zna koliko je vremena proslo ali ne mnogo, jos imam vremena da ne zakasnim na promociju. Ja dajem licnu kartu ali insistiram na tablicama. Polako, videcemo...morate izjavu da date. Sve u svemu, postajem ja centar price i kao nekog problema. Nema zrtve nema krivca...nema ni kuceta. Kao da sam sve to sanjala. Tresem se od nemoci. Moram da idem da govorim o mojoj knjizi. Aha, kaze milicionar zainteresovan: fino. Mislim da je ironican posto zna gde govorim. Ili mi se mozda sve to pricinjava, ali s obzirom na okolnosti, kako i ne bi.
Ja stvarno odoh i govorih o knjizi, ne znam ni sama kako sam uspela da se saberem, bila sam sva izvan sebe ali uostalom i tema genocida nije mnogo drugacije od ulicnog nasilja U stvari jedva se suzdrzavam da ne pricam o tome. Skracujem tribinu al pricam o epizodi sa ulice pojedinacno, svima napolju. I evo ih, dolaze policajci: sad neki nov stariji covek koji tvrdi da je dosao iz centrale po moju izjavu. I krece u sitna crevca da li sam videla , sta sam videla. Mladic iz dzipa je rekao da je kuce ujelo zenu i da je ona zato pala. Njeno kuce. Zena koja je stajala sa povredjenom zenom kaze mi: ta fina dama je lekarka pedijatar u penziji, muz joj je dirigent u penziji, stari ljudi uplaseni, ona je ponavljala ja sam srpkinja, a ima neko strano ime...ne znam...Vlasnika dzipa su identifikovali, kaze opet ta zena, novi vlasnik kafane Mali Pariz i da je on zapravo otac mladica koji je vozio. Kaze mi da se otac pojavio i da je neku pricu ispricao i otisao. Samo sam ja dala licnu kartu i ostala. Pricam policajcu u detalje sta sam videla i vodim ga da vidi mrlje krvi na pesackom prelazu. Nisam mu dovoljno ubedljiva. Vec je prosla ponoc, ostali smo Vlajsa, njegova devojka Jelena, zena koja nam prica sta se desilo u mom odsustvu i Ana iz VBZ-a. Sa policajcem koji me unakrsno ispituje. Jos nekoliko sati i moram da stanem u red ispred nemacke ambasade ispred te iste policijske kucice, za vizu. Moj zivot se intenzivno odigrava na tih nekoliko metara u tih nekoliko sati a u stvari sve to nema neke veze sa mojim zivotom. Sve bi se to odigralo i bez mene , kao sto se desavalo poslednjh niz godina i kao sto ce se izgleda i dalje desavati. Ja sam samo ponekad tu da zabelezim i ostavim svoju licnu kartu, za one koji hoce da me slusaju i koji mi veruju. Ostalo je sve u domenu omerta zakona beogradskih ulica i visoke politike. Nema zrtve, nema krivca, samo nekoliko kapi krvi i svedocenje jedne izbezumljene zene koja ce uskoro da otputuje. I kao i nekad sto sam znala, i sad sam ubedjena: ako svi odemo i napustimo Beograd grad onima koji su nas oterali, taj grad ce postati njihov: grad nasilnika i mafijaskih zakona. Ako ne znas ko je zrtva u gradu, onda znaj da si zrtva ti!