Nuit

namegiver RSS / 18.10.2009. u 18:13

09.06.2008.

... neki besmisleni jutarnji sati su doneli suočavanje sa stvarnošću. Sasvim je sigurno da je njen otac bio u pravu glede mojih godina. Ona mu se hrabro usprotivila, blesa mala. Smogao sam snage da napisem da je to u redu, da ne treba, da mislim na nju i da je više necu zivkati.


Četvrt veka mi govore kako veze na daljinu ne rade.


Sa godinama sam naučio da posmatram devojčice kako izrastaju u devojke i da sa osmehom, ponosno gledam njihovu novostečenu ženstvenost. Starci umeju reći da je greh poželeti mlado. Prihvatao sam to kao neki životni princip, imajući u vidu da sam gledao svoju rođenu sestru kako izrasta u devojče od osamnaest leta, činilo mi se ispravnim tako gledati na svet.


Nuit

 

Počelo je sa cvetom. Ne u kosi naravno. Istini za volju nije to bio ni pravi cvet, više prelep plastični ukras za rever na jednom, meni dragom, venčanju.


Prijatelj i ja smo ušli na mesto okupljanja sa “stavom”. “Stav” je najverovatnije bio očit samo nama ali to svakako nije zasmetalo dotičnom “stavu” da utiče na ego. To mesto je bilo samo naše. Studenti od svojih dvadeset i pet, šest. Solidno obučeni i materijalno potkrepljeni poslednjim obavljenim poslom. Naša dugogodišnja prijateljica Linče se udavala za jednog skroz dobrog momka, a mi smo imali nameru to onako bećarski obeležiti. Prva dva koraka su bila fenomenalna, treći predugačak. Ne toliko sam korak koliko pogled to jest prizor pred nama. Verovatno svi znate kako izgleda izuzetno lepa devojka. To je ona kategorija odmah iznad žestoke zavodljive mačke, koju kada vidiš uspes samo da izdahneš vazduh iako ga pre toga nisi udahnuo. Jedna takva stajala je ispred mene, pored korpe sa ukrasima za rever, držeci čiodu u ruci. Potrebno je još pomenuti da kategorija izuzetno lepih devojaka prosto padne u vodu u poređenju sa devojčetom ispred mene. Toliko bezobrazno lepa može biti samo devojka od skoro osamnaest ili tu negde.


Sramota je reći ali, moj pogled je ostao na njenim očima, iako je mladost zahtevala onaj kulovski “od pete do obrva”. Udahnuo sam. Opet. Blago seljoberski nabacio solidnu novčanicu u korpu i zauzeo položaj “pucajte ja jos uvek držim čas”, smerno blejeci u zid, ne ka njenom dekolteu.


Moja baba je kupovala otprilike šezdeset procenata mojih košulja. Ova je baš bila jedna od tih. Hvala baba. Devojče se malko pomučilo, uzdahnilo, namestilo ukras i osmehnulo se. Nešto vremena kasnije me je prijatelj gurnuo ka stepenicama i popeli smo se u salu.

Izlišno je pomenuti da nas je Linče odlično poznavala, preko brata nam poručila da ni pod razno ne prilazimo njenoj omiljenoj sestričini, pa onda par pretnji sa sve pominjanjem genitalija, pa želja za lep provod. Znate sigurno i za onu staru izreku reci mazgi nemoj ili tek svršenom pubertetliji nesmeš. Tako je nekako bilo kada mi je dotični ukras spao sa revera. Lagano nogu pod nogu, uživajući u odzvanjanju  peta sišao sam niz stepenice sa tupavim poluosmehom. Lokalni fotograf je već uzeo maha. Pričao je staru  šemu koju je svako ko je dosada imao fotoaparat u blizini lepe devojke pokušavao da proda. “Znaš, možda bi ti mogla da probaš kao foto model, evo ja…” Moj prilazak ga je prekinuo. Par nespretnih reči, “loše prikrivena želja”, i eto njegih ruku opet na mom reveru. Pohvalila je kvalitet košulje i nešto još pre nego sto se nasmejala. E…. tada, sam shvatio. Svašta sam u životu čuo i video. Ne samo ja, svako ko je u zemlji Srbiji osamnaest punio dve hiljadite ili već nosao crvenu maramu I redovno išao u Hrvatsku na more, svakako jeste, ali... Takav smeh jos nisam. Bilo je kao kada pustiš divx film, a da pre toga nisi instalirao odgovarajuće codec-e. Ton je kasnio, za njenim osmehom, slika se blago zamrzla, njen pogled spustio… Ja izvalio neku glupost tipa “pa…da…” I ponovo se popeo gore.

 

Na putu za Apatin, jedno prelepo, staro, mesto na Dunavu smo opet bili glavni, prijatelj i ja. Vozili sedeći na vratima automobila, dodavali mladoženji piće kroz prozor kola. Zaustavljali kolonu da se pomognemo dekici koji je vadio bicikl iz blata… Sam čin venčanja je bio prelep. Kako već dolikuje, pripretili smo mladoženji kroz šalu, nazdravili njenom prelasku od naše devojke ka njegovoj ženi, nastavili sa hladnim špricerom. Muzika je bila po navici skandalozna. Narodnjaci su dokazivali da vladaju ovim prostorima. Negde pred sam kraj sada već svadbe su usporili. Taman da prestanem da se družim sa nečijom decom koja su trčkala oko stolova dosađujući se. Skroz razumem te klince. Matorci ih dovuku negde gde ima puno sveta i puste ih da bi mogli da jedu piju i laprdaju. Oni posle nekog vremena otkriju druge klince koji se dosađuju, eto radosti. Kada se još nađe i neki klinac presvučen u čiku da malo popriča sa njima ili ih podigne u naručje da bi videli mladu kako pleše okružena svatovima… premija.

 

Prišao sam jednom od stolova gde je sedeo mlađi svet, uljudno zaobišavši kumu samo zbog nekih starih priča, pružio ruku ka devojci sa svoje leve strane. Nekoliko godina plesne škole su pokazali svoje. Nisam umeo da se posvetim “stavu”, sve što mi je bilo u glavi jeste da je moja ruka trebalo da klizne još samo pola metra dalje i plesao bih sa onim devojčetom kojem ni ime neznam. Umesto toga sam proveo sledećih sat vremena slušajući o životu jedne jevrejke, sestre bliznakinje u Novom Sadu.

 

Jednom mi je rekla da mi nikada neće oprostiti što sam poveo pogrešnu devojku na ples.

 

Kasnije su me zvali da odnesem prijatelja na spavanje pošto je uspeo da padne sa stola. Nije on uopšte bio toliko pijan koliko je sto bio klizav i uopšte nisam kidnuo iz naše sobe u kuminu kad se skroz skinuo i krenuo da igra po sobi.

 

...bilo je lepo jutro u Apatinu. Posle kraće vožnje sam našao trafiku koja radi nedeljom, kupio cigarette, odremao pijući kafu koju je kuma ljubazno skuvala. Po pozivu smo se vratili u svadbenu salu gde je bio poslužen ručak. Sto do našeg je ono devojče prebacivalo fotke sa svog na telefon mog prijatelja. “Send”, “Yes”, “Ok”, pa ponovo. Joj kakve oči. Fruška Gora u proleće je bledo zelena spram njih. Ubrzo smo se javili svima, njoj samo pogledom, vratili za Novi Sad.

 

Nekoliko dana kasnije u neko gluvo doba stigla mi je poruka. Moj telefon ume biti izuzetno dosadan kada se to desi pa sam popustio. “Meni se sviđa tvoj drug”, Prijatelj, „pa sam htela da te pitam za njegov broj. Iva” Znajući svega dve Ive pitao sam koja Iva i dobio odgovarajući odgovor. “Ne mogu da ti kažem pošto postoje neki ljudi koji bi me do kraja života zezali da saznaju.” Nakon što sam pitao prijatelja za dozvolu da dam broj, objasnio sam joj da je on u dugoj vezi i da ne želi da daje svoj broj ikome. Onda je nastupila greška. Na njeno pitanje može li da nastavi komunikaciju samnom ja sam odgovorio potvrdno. Narednih sedam dana sam redovno praznio inbox da bih mogao da primim nove poruke. Negde trećeg dana mi je objasnila da je mogla ukrasti njegov broj, isto kao što je ukrala moj, iz telefona svoje tetke te da je čak imala, spreman scenario ako joj ja samo prosledim prijateljev broj i tako... Osećaj koji je pratio njene poruke bio je savršen. Ne znam, verovatno mi muški slabo odolevamo velikim količinama pažnje.

 

Par dana kasnije su mi javili da treba da držim predavanje u okviru nekog seminara na jugu zenlje, svega tridesetak kilometara od njenog mesta. Dogovor je pao. Nakon nešto peripetija sa zamenama gume, podmitljivom policijom, gubljenjem po Njenom gradu stigao sam do spomen parka. Železničku stanicu i park, gde sam parkirao, dele pruga i nadvožnjak. Izašao sam iz auta i nekako se vratio u davnašnja holivudska ostvarenja, Balaševićevu pesmu o mostu pravljenom za neke druge svrhe. Negde kod poslednje stepenice na koju je dolebdela sam je zagrlio. Nasmejala se kako samo ona i možda poneko božanstvo umeju. Odvezli smo se do restorana uz neko jezerce i, pošto mi je neko pašče objasnilo kako treba da se ponaša u njegovoj blizini otišli do stola uz vodu. Sedeli smo jedno naspram drugog, pričali o nekim stvarima na koje sam jedva uspevao da obratim pažnju. Sela je pored mene, naslonila mi se na rame. U tom trenutku sam bio siguran da je negde pre nekoliko eona bilo zapisano da ću slomiti to rame pre koju godinu, da kvrga na njemu treba da bude baš tog oblika da se tako dobro uklopi sa njenom glavom. Pogledala me je, žustro se trgla i krenula nešto da mi objašnjava.

Nakon prvog poljubca usledio je drugi, eh drugi…

 

Kada smo krenuli nazad kolima ka gradu videla je cvet uz put, ubrao sam ga pomazio je njime po licu, gubio se u njenim ocima neko vreme. Ispratio sam je pogledom dok je ulazila u svoju zgradu, mahnuo kada se osvrnula.

 

Narednih dana sam bio zbunjen činjenicom da sam pao na devojče od svega osamnaest. Bio sam siguran da priča između nas ne može uspeti. Suviše mlada, suviše daleko, suviše sestričina moje Line… Suviše prija.

 

Pravila je zakasnelu proslavu svog rođendana. I ja sam zakasnio na istu. Bio sam odlučan u nameri da je zagrlim, objasnim kako će sve biti dobro, kako ćemo svo vreme ovoga sveta provoditi zajedno kada dođe na studije, kako je bila u pravu i kako sam besmisleno zaljubljen u nju. Sve je to izostalo. Proveo sam sat vremena okružen njenim drugaricama, shvatajući polako da nešto, ništa ne valja. Rečeno je da ne bi bilo dobro da me njen otac vidi pa sam se pokupio i otišao, bez pozdrava. Dok sam išao ka hotelu čuli smo se, pitala je gde sam, rekla da nije loše što sam otišao jer je otac došao. Rekla je čućemo se. Tada sam već bio siguran da nisam taj koji će je buditi poljubcem. Iduće jutro kada je ustala poslala mi je poruku, nazvao sam. Već neko vreme je u svađi sa ocem zbog mene, teško joj je, možda jednom kada razlika u godinama ne bude toliko bitna, možda jednom. Možda jedini put sam nosio mašnu obmotanu oko sebe po celom gradu. Možda jednom.

 

11.06.2008.

 

Taman sam pomislio da ti starci izgleda znaju o čemu pričaju kada sam došao sebi. Ma, nemaju pojma. Prođe vreme, čovek se seća lepog, tako smo pravljeni, valjda. Ja imam taj problem u životu. Ne umem da prestanem da osećam stvari. Ovde bi sada trebao da usledi završetak, samo što ni to ne umem da uradim. Ne znam.

 

Definitivno malena ni ja sebi neću oprostiti što nikada nisam plesao sa tobom.

 

18.10.2009.

 

Završetak :)

 



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana