U detinjstvu sam dedu i popa ljubila u ruku. Deda je mirisao na krave, a pop na tamjan. Meni uvek bilo malo muka od toga. Od žvalavih baba i oznojenih tetki sam bežala kao djavo od krsta, al’ nisam uvek uspevala da uteknem. Ljubili su me i za rodjendane razni rodjaci i vukli mi uši do iznemoglosti. Roditelji? Tužna priča, preskočiću.
U osnovnoj smo igrali igru poljubac-šamar. Treba da pogodiš ko je zamislio da se ljubi sa tobom. Ako pogodiš – dobiješ poljubac u obraz, ako promašiš – šamarčinu. Kad malo bolje razmislim, užasno surova igra. Ja sam imala sreće (kao na kartama, jer očajno igram karte), dobila sam više poljubaca nego što sam šamara podelila. Mrzela sam masne fote i igru istine, jer svi lažu i nameštaju rezultate. Uvek me ljubio jedan te isti, a uopšte mi se nije svidjao.
Ne znam zašto svi prave famu oko prvog poljupca. Više se sećam koja je muzika bila i kako je bio obučen (mešavina metalca i hipika, sa brkovima u pokušaju, majko mila) i da je rekao da se fino ljubim, a ne kao neke što mu krknu jezik do krajnika. Jezik?! Zar se nešto radi s jezikom? Dobro, notirano.
A onda sam naučila da postoiji poljubac u dlan, pa u vrh nosa, pa iza uha, pa ona rupica na vratu, pa...Poljubac za upoznavanje, za laku noć, za dobro jutro, za kraj...Po kiši, kroz smeh, onako iz dosade, kroz suze, u haustoru, sa upaljenim svetlom i otvorenim očima, s ljubavlju i bez, s čokoladom i bez, neki nevini i neki bezobrazni...
Ima i onih što hoće da vas progutaju i usisaju, neki što bi da vas biju poljupcima, da vas ucenjuju, da vam drže predavanja, kao energetski vampiri da uzmu ono najbolje od vas, a ništa ne daju za uzvrat, da se poigraju...lažljivci se odlično ljube, valjda puno vežbaju...
Ima i onih kada izjavljujete ljubav, i kada je krijete, kada je izbegavate i kada molite za nju; ima i onih na venčanju (mrzim kad se mlada i mladoženja poljube triput u obraz!), pa na medenom mesecu, pa kad on ide na put, pa se vrati s puta, pa kad izlaziš iz kola, pa kad vam je godišnjica, pa onako iz čista mira, pa za izvini i neću više nikad, majke mi, pa kad se napiješ i ostaviš pola karmina na čaši, a pola na njegovoj košulji...
Jeste, ima i Klimtov Poljubac.
Najviše volim da cmačem decu, dok ne posustanemo i oni i ja, znam da će mi se neverovatno brzo izmigoljiti iz ruku, pa da ne dangubim:) Ljubim ih kada su srećni, bolesni, ljuti, zabrinuti...duboko verujem da ništa bolje ne mogu da im dam. Kad je neko od prijatelja u teškom problemu, retko kad imam neki pametan savet, ja bih pre da ih zagrlim i poljubim... da prodje.
U stvari, najviše volim onaj trenutak pre poljupca. Tih par sekundi kada možeš i da se predomisliš, a možeš i da se prepustiš. Kao i u životu, uostalom.
Mislim, nisam ja neki majstor za poljupce. Dopišite sami...