Stiska se i traži da piški. Grabim je u naručje i kroz posetioce koji se nelinearno kreću hitam ka ćošku s toaletima kad ono - demokratija! Veliki izbor velikog tržnog centra - četvoro žućkastih vrata obeleženih sivim pločicama. Mučki wc, ženski wc, toalet za osobe sa posebnim potrebama i prostorija za majke sa decom. Pa, šta da radi otac sa ćerkom u naručju, struku vam dizajnersku!
Silueta dugokose majke (znači stereotip) kako drži bebu u rukama navede me da prvo tu kvaku zgrabim. Dobro vratima odmah na leđa nisam srušio tapaciranu tetku s ogromnim naočarima belog okvira. Iza nje oči iskolačila majka bebe koju samo čujem kako kenjka. Tetka duva u mene i pokazuje bes. Osećam da je uoči polaska u šoping došla glave nečemu sa puno luka, te brzo povlačim svoje dete unazad da ne bi klonulo.
Krenem gde i inače - u muški, ali ‘oćeš vraga. Beskonačna linija skupih, keramičkih pisoara sa sve metaliziranim senzorima i tek na dnu prostorije staklena vrata nekakve kabine. Dete mi zariva prste u nadlaktice i moli da piški što pre. Trčkaram prema kabini, vrata ćušnem blago nogom, ali se beštija odbi o nečiju dlakavu butinu te nas još i preseče „Zauzeto, bre!". Izvinim se nevidljivom Gostu Koji Sedi i izletim, lažući dete da će da piški „samo za trenutak".
„Muško sam, mogu ja to", kažem sebi i krenem u ženski wc. Tu kvaku lako otvorim što me podseti na mit o tome kako žene češće idu u wc od nas, često i u grupama, pa valjda razrade nesretnu bravu. Dve žene peru ruke. Kao u nekoj ustanovi s tvrdim pravilima: ukočile leđa, stisle usta, tašne zabacile na sred leđa i sevaju zenicama želeći me napolju, ne prekidajući da trljaju dlanove. Kao neki toaletni zmajevi, samo im fali vatra.
„Pa devojčica je, šta ću", izgovaram u žurbi i već stižem do prve kabine kad iz nje izlete nova tetka. „Iju, pa nećete valjda...samo...". Gledam je onako nakinđurenu kako bi s olakšanjem što je svoju obavila, da analizira nuždu moje ćerke. U dva skoka besno izađem, dok dete već prijavljuje da polako popušta.
Spreman sada baš na sve, zgrabim kvaku toaleta za osobe sa posebnim potrebama. Pred nama veliki umivaonik nisko postavljen iza kojeg zeva ogledalo površine dvopersonskog ćebeta, a iz slavine curi voda. Tu osetih kako i meni, niz desni lakat curi jedan topli, tanki mlaz i kaplje po skupim podnim pločicama. Svučem joj donji deo, zajedno čučnemo nad lavabo veličine žardinjere s Terazija i ja komandovah: „Sad piški slobodno".
Leđima gurkajući vrata dok za sobom vuče modernu kofu na četiri točkića i sjajno-sivi džoger, u našu prostoriju ulazi spremačica. Iskolačila očurde u raskrečenog pauk-gimnastičara kako pridžava malo stvorenje dok polumokre garderobe piški u lavabo. „Šta to...gde...", izgleda mi uverljivo, siguran sam da nikad ništa čudnije u životu nije videla. Te joj praštam.
Osvrnem se ka ogledalu i stvarno me prizor iznenadi. Jednom nogom na podu, drugom sam se oslonio o izbočinu u zidu. Visi mi torbica s ramena po kojoj kapuće voda iz one nezatvorene slavine. U zubima držim ružičasti dečji ranac s garderobom, a u rukama dete oko kojeg vijore otkopčani rukavi moje košulje jer smo preblizu sušača za ruke, pa senzor radi svoje.
Sretno što je konačno obavilo šta treba, dete staje na pločice i strpljivo čeka da iz toribice izvadim rezervne gaće i pantalone, pa da se vrati toboganu i penjalicama. Ona s kofom i dalje stoji tu. Ne zna, grdna, šta bi rekla, a oseća da nešto mora.
„Ništa se nije desilo, zar ne", kažem veselo i povedem dete za ruku napolje u gužvu.