Praktično svugde u svetu manjine (etničke, rasne, religijske) su ispod-proprocionalno zastupljene u zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj vlasti, ili generalno na mestima gde se donose odluke vezane za prioritete razvoja određene društvene zajednice.[1] Postoje i retki izuzeci, kao što je npr. belačka manjina u Južnoafričkoj Republici, Kurdi u Iraku (koji imaju jedno od tri vodeća mesta u zemlji i ravnopravno učešće u svim organima vlasti) ili pak zastupljenost Maora u parlamentu Novog Zelanda (kojima pripada skoro 6% zagarantovih mesta u skupštini), koji trenutno imaju 17% poslanika, a čine 15% ukupne populacije. Inače, ukupno posmatrano, i u ovoj zemlji manjine, koje čine 31,5% stanovništva, drže 21,5% poslaničkih mandata (na 'gubitku' su Azijati).
Učešće etničkih manjina u parlamentu i populaciji 2007 (u %)[2]
zemlja: | parlament | populacija |
Britanija | 2,3 | 9,5 |
Francuska | 0,4 | 12,6 |
Nemačka | 1,3 | 4,8 |
Holandija | 8,0 | 10,9 |
Kanada | 7,8 | 15,9 |
SAD | 15,9 | 31,0 |
Srbija (bez Kosova) | 11 | 17,0 |
U ogromnoj većini zemalja sutuacija je nepovoljna za manjine. Istraživanja pokazuju da zemlje koje imaju višu zastpuljenost manjina u parlamentima su, uglavnom, one kod kojih su manjnske populacije bezbedne od političkih i militarnih pretnji. Ipak, ne znači da će automatski veća zastupljenost manjina popraviti relacije među rasama ili etnicitetima; studije potrvrđuju da političari iz redova manjina znatno pre mogu biti izabrani kada su rasni, nacionalni ili religijski odnosi dobri.
Porast učešća manjinskih grupa u političkom životu dovodi do smanjivanja njihove otuđenosti i lakše integracije u postojeću društvenu zajednicu[3] Ovde treba napomenuti da neke manjine autonomno odlučuju da se, faktički, ne uključuju u društvo u kom žive (kao npr. Amiši u SAD). Studije su pokazale da su parlamentarni sistemi bolji za manjinske zajednice, jer se lakše probijaju do skupštine kroz partijske liste (izuzetak su teritorijalno grupisane manjine, kojima odgovara većinski izborni sistem).
U Srbiji zakon predviđa prirodni census za manjiske političke liste (negde oko 0,35% glasova je dovoljno za jednog poslanika). Na izborima u januaru 2007. u parlament je ušao SVM sa tri poslalnika, lista za Sandžak sa 2 parlamentarca, dok su po jedno mesto osvojile albanska i dve romske partije. Pored toga, većina parlamentarnih stranaka ima u svojim redovima i pripadnike nacinalnih manjina, dok se, pored toga, na listi DS našla Sandžačka demokratska partija i najveća vojvođanska hrvatska stranka. Trenutno je predsednik republičke skupštine Jugosloven, dok je jedan ministar Bošnjak. Ipak, i pored pozitivnih zakonskih propisa manjine su ispod-proporcionalne zastupljene u srpskom parlamentu, Vladi, sudstvu.
Interesantne su zakonodavne prakse pojedinih zemalja. Rumunja ima rezervisan po jedan skupštinski mandat za čak 18 etničkih grupa (među kojima su i Srbi). Liban čak obezbeđuje mesto predsednika države za Maronite (Hrišćane). Hrvatska ima zakonski rezervisana 3 mesta za Srbe, po jedno mesto za Mađare, Italijane i Čehe ili Slovake, dok ostalih 17 nacionalnih manjina dobijaju ukupno dva mesta (pored toga, SDP praktikuje da ima po nekog Srbina parlamentarca u svojim redovima). Na teritoriji Kosova Srbi imaju zagarantovanih 10 od 120 mesta u skupštini, dok 3 mesta imaju Bošnjaci, a po jedno Goranci, Muslimani, Romi i Turci. U Crnoj Gori nema zagarantovanih mesta za manjine[4], ali postoji posebna izborna jedinica sa albanskom većinom, gde oni uglavnom osvoje 2 do 3 od 5 mogućih poslaničkih mesta. U Makedoniji, najvažniji nacionalni problem, odnos Albanaca i makedonske većine rešen je 'Ohridskim sporazumom' iz 2003, koji je četrvtinskoj albanskoj populaciji zagarantovano proporcionalno učešće u javnim službama.
Vro su poražavajuća iskustva Etiopije, Pakistana, Senegala, gde dolazi do majorizacije, i to čak od strane manjiskih grupa (Amhara, Pendžabci, Volof) i gde se praktično srpovodi asimiliacija kroz političku, ekononsku i kulturnu dominacju ovih etno-lingvističkih grupa. U, nema sumnje demokratskoj, Švajcarskoj, u kojoj je nedavno na izborima pobedila narodnjačka, delimično i ksenofobična, koalicija, u parlamentu skoro da nema pripadnika etničkih manjina, iako je njihovo učešće u populaciji čak petinsko.
[3] Mada to, pre svega zavisi od kulturološke distance, npr. Nemci su se vrlo lako integrisali u američko društvo i dolazili do 'top' pozicija, dok to u Nemačkoj, i to delimično, uspeva tek trećoj generaciji turskih imigranata.
[4] Taj zakon nedavno nije prošao jer je ocenjen kao protiv-ustavan.