Da li ste ikad pomislili da ste u ovom životu bili neko drugi, da ste u određenom periodu živeli pod drugim identitetom, a toga niste bili svesni? Kako bi se osećali da saznate da ste se zvali drugačije nego sada? Ja sam se osećao pomalo tugaljivo, prevarenim, beskorisnim ... kao da nisam odavde ili odande, ali je kratko trajalo. Znao je da me zadesi poneki san o tome i ništa više. Zbilja je mnogo ozbiljnija ili sam samo milsio, nadao se...
Posle tridesetak godina vadio sam izvod iz matične knjige rođenih, za novu ličnu kartu, biometrijski pasoš i da ubuduće ne moram da idem u inostranstvo po ovaj vrlo važan dokument. Pošaljem pismo matičnom uredu u mom rodnom gradu u susednoj državi sa zahtevom, fotokopijom lične karte i 24 kune. Relativno brzo dobih izvadak iz matice rođenih. Pogledam ga, moj datum rođenja tačan, otac, majka - oni koje ja znam - sa tačnim bivšim adresama, zanimanjima... ne gledajući u „naknadni upis i bilješke“ oči mi se zaustaviše na imenu i prezimenu tražioca izvoda. Piše Milorad Lugar, znam da sam oduvek bio Milorad Kakmar, počeh u sebi i pomalo naglas da psujem, što retko činim, državu koja mi je izdala dokument, službena lica, sebe nesposobnog i neopostojećeg - „to je urota, namerno su mi to učinili, samo da bi ih ponovo kontaktirao, da im dođem pred noge zbog jednog papira„. Žena u čudu pita „šta se događa„ - „nesposobna i tamošnja birokratija, ne mogu da izdaju ni rodni list na ime onoga ko im traži„. Okrenem list papira gde je sve lepo objašnjeno, da su se moji roditelji venčali pet godina po mom rođenju, da me otac od tada priznaje i daje mi svoje prezima, a do tada sam nosio majčino. Kako ja to nisam znao, a prevalio davno pet banki? Zašto mi nije niko rekao? Zašto su roditelji ćutali?! Šta ako bude komplikacija kod ovdašnjeg matičara? Šta ukoliko se potegne pitanje što sam prvih pet godina svog života bio neko drugi, pa sam se kasnije lažno predstavljao? Ne dotiču me se „naknadni upis i bilješke„. Žena sa ushićenjem „jupii, ja nisam venčana!„ Deca: „tata, kako se mi sada prezivamo?“ „ kako hoćete, samo vi zahebavajte roditelja i hranitelja„. Ja ne postojim. Ja sam kopile. Ko zna ko sam?
Slično, se dogodilo pre 14 godina kada sam želeo da upišem JMBG, u gradskoj policiji ni u jednom računaru me nije bilo, dođem u opštinsku - nema me ni u računaru, ni u knjigama. Srećom službenca mi prijateljica iz detinjstva, zna me, zna gde imam i mladež i sredi mi JMBG. Sin, kada je postao punoletan, otišao da vadi ličnu kartu. Rekoše da ga nema nigde na adresi u mestu gde stanuje od rođenja. Piše da živi u Titelu, na toj i toj adresi, a niko od nas nikad nije ni bio tamo. Mora da se odjavi i da se ovde prijavi. Nazovem policiju i kažem ima da to srede u toku dana, ne interesuje me čija je greška, moja nije, prijavio sam ga po rođenju kod matičara u delu gradu u kome je porodilište... ili dolazim lično kod njih /nisam ja neki uticajan tip/. Za sat vremena javljaju da je sve sređeno. Kako da nazovem oca i majku i pitam ih „što mi ne rekoste istinu, niste ni prvi, ni poslednji koji ste stvorili potomstvo u vanbračnoj zajednici. Zašto ste me držali u zabludi?„ Neću im to spominjati ni u šali.
Što nisam vodio računa o sebi od rođenja?
Hvala matičnom uredu u mom rodnom gradu u susednoj državi.