Bozhiji Ratnik...

wuyah RSS / 06.10.2009. u 22:59

Godina 2020.Mesec i dan ne znam,ali znam da je osma zima.Mozhda zna moja zhena,ona to negde zapisuje.Meni vreme vishe nishta ne znachi.
Kasno sam legao.Pokrio se prekrivachem koji je vec ishaban.Na njemu sve same rupe.Ali dobro je.Dobro je shto posle nuklearnog rata,koji sam prezhiveo,imam i ovakav prekrivach.Sve shto je postojalo,ili ljudima znano,vishe ne postoji.
Pored mene moja zhena.Ona vec uveliko spava.Izmorila se je danas, spremajuci zeca koga sam ulovio.
Legla je pre mene.Shvatam ja to.Nije lako kuvati i chuvati decu u ovim vremenima.
Bacam pogled kroz prozor.On je naprs`o,dok sam ga nameshtao.I to staklo sam jedva nashao chitavo,u onome shto se je nekad zvalo grad.Skinuo sam sa ostataka neke zgrade.To staklo je nekim chudom prezhivelo.
A iza toga stakla neka neverovatna tama.Nikad nisam video mrachniju noc.Noc crnja i od najdublje rupe koju mozhete da zamislite.Nigde zvezde…Mesec se ne vidi…Pomislih,kakva je ovo noc.Bozhe,shta josh mozhe da se desi?Ne chuje se ni pucketanje dasaka,od kojih sam sklepao ovaj nash dom na ovoj planini.Nigde vetra.Nema ni povetarca.Chujem kako dishu moja deca,koju sam danas vodio samnom u lovu.Bice od njih dobri lovci,znam da hoce.Ali josh su mladi.Imaju samo po 7 godina.Rodjeni u najgorem vremenu,koje postoji.Blizanci.Jedva sam nauchio da ih raspoznajem,koliko su slichni.
Razmishljam.Secam se pre 8 godina,kada sam sreo svoju zhenu.Jedna od retkih koju nuklearni rat nije uopshte promenio.Ni na mene nije uticao.Izgubili smo sve voljene i ona i ja.
I danas se radjaju deca nakaze.Ali ne i nasha.Nasha su rodjena zdrava.I dan danas chujete zapomaganje ljudi sa svih strana.Ljudi.Ako ih mozhete tako nazvati.
Posle rata,krenule su razne bezimene bolesti.Niko im nije dao imena,zato shto niko nije imao vremena za to.Kazhu,tamo preko okeana,ima neka grupa ljudi,koja im zna nazive.Neka grupa ljudi,koja je sve i zapochela.Te bolesti koje su nastupile posle rata,pokosile su mnogo njih,iako ih je malo ostalo.Mi smo i te bolesti prezhiveli.Ne znam kako,ali nas su zaobishle.I josh dosta ljudi,koji su sa nama u ovim planinama.Svi oni koji nisu zheleli da napuste gradove i koji su u rushevinama trazhili zlato i drago kamenje,pokosila ih je neka od njih.
Vec je kasno.Bacam pogled ka kaminu.Vatra josh gori.Dobro je.Zalozhio sam pre nego shto sam legao.Na kaminu sat,koji kuca kao kucanje detlica.Jedva sam se navikao na njega.
Ali,taj sat je kao svetinja.Jedini,koji imamo mi ljudi iz planina.To je sat,koji moramo paziti,da nikako ne stane.Zhena svakog jutra i vecheri,navija taj sat.Onako,dosta istroshen,ponegde se nazire zelena boja,da se zna,da je nekad bio zelen.I njega sam nashao u rushevinama.Kucao je…I od tada,do dan danas nije stao.
Kazaljke su mi govorile,5 do 3.Moram da spavam,pomislih.Rasterujem misli iz glave,moram spavati.Rano treba ustati,i potrazhiti hranu.Jedini izvor hrane su nam zhivotinje,koje su prezhivele taman toliko,da bismo mi prezhiveli.Mi,kao ljudi…
Hvata me lagani san.Zaspao sam…Znam,osecam…Spavam…
Odjednom,neka jaka svetlost sa istoka zasjala je na nebu!Imao sam osecaj,kao da nebo gori…Skochio sam iz kreveta.Shta li je ovo,proshlo mi je kroz glavu.Zar josh jedan nuklearni udar?Nemoguce.Nema ko,a nema vishe ni chime.Poleteo sam ka plakaru,koji je stajao na zapadnom zidu kuce.Tu mi je stajalo oruzhje za lov.A pored njega,u zlatnoj tkanini umotan moj mach.Katana.Mach koji se chuva u nashoj porodici od kad je sveta.Ne zna se ni kako,ni otkuda.Samo je tu i prenosi se sa oca na sina.
Bacih onu tkaninu i izvukoh mach.Mach je svetleo.Nisam mogao da verujem.Svetleo je jachinom svetlosti na nebu.
Okrenuh se ka severnom zidu kuce…
Deca,spavaju…Brzo pogledah u pravcu juzhnog zida,zhena spava,kao da se nishta ne deshava.Pomislih.Zar je moguce da ovo samo ja vidim?Shta je ovo?Da li i ja spavam?Da li je ovo samo san?
U tom momentu,otvorishe se ulazna vrata kuce.To su bila i jedina vrata…Jaka svetlost…Neka topla,chista,jaka svetlost,a iza nje,tri siluete.
Podigoh mach u gard za borbu.Jedino do chega mi je stalo i zbog chega zhivim,sada je ugrozheno.Uplashio sam se.Ne mogu glasa da ispustim,da im javim da bezhe.A oni…Spavaju…
Zachuh glas:
“Ne plashi se…Mi smo ovde,zato shto je tako zapisano.Doshli smo po tebe.U zaboravljenom delu srca ti znash da si zhiveo sa razlogom.Taj dan je stigao,potreban si nam,jer vreme je da se pripremi NJegov dolazak”!
Spustio sam mach.U njihovom glasu sam osetio da su puni ljubavi i neke chistote.Pozvah ih unutra.Ushli su.Sedoshe.Cela kuca je bila ispunjena svetloshcu.A moji voljeni i dalje spavaju…
Svi su bili u belom.Svetleli su,jedva sam ih gledao.Na ledjima,svi po par krila.Shvatio sam.Andjeli.
Sedeli su.Jedan od njih mi reche:
“Sedi na chetvrtu stolicu.”
Kako sam seo,tako mi je na chelu zasjao Krst.Na istom onom mestu,gde su pre rata ljudi nosili znak Zveri,meni je svetleo Krst.A mi koji nismo hteli da prihvatimo taj znak,odbegli smo u planine.Tako smo i prezhiveli nuklearni rat…
“Ti si Chetvrti medju nama jednakima.Doshli smo po tebe.Mi smo svoje obavili.Tako je recheno bilo,tako je zapisano,tako je izvrsheno.Rat,bolesti…Sve smo to mi uradili,da uklonimo one sa pechatom Zveri.Doshao je red na tebe.Morash poci sa nama!”
Pomislih,shta ce biti sa mojom porodicom ako odem,ko ce njih chuvati?I kako se nisu probudili?
“Nishta ne brini za porodicu”,reche jedan od njih.”Njih ce chuvati Bog.A sada spavaju,jer nishta od ovog ne treba da znaju.Probudice se kad sve bude bilo gotovo.Obuci ovo odelo i ponesi Bozhiji Mach sa sobom.”
Shvatio sam.Moja Katana,koja je svetlela…
Obukao sam brzo odelo,koje su mi oni dali.Stavio mach na ledjima.Bio sam spreman.Sada sam i ja svetleo nekom chistom belinom kao oni…
Ali…Oni imaju krila…
Jedan od njih reche:
“Ti si Nasha veza sa Njima”,i pokaza rukom na moje blizhnje.Shvatio sam.Veza izmedju Andjela i ljudi.”A mi smo veza izmedju Vas i NJega!Zato mi imamo krila,a ti nemash”
Htedoh da upitam,koga NJega,ali me drugi preduhitri:
“Izmedju Onog,koga nosish u srcu od rodjenja i u Koga verujesh,iako Ga nisi video ochima.Vreme je da krenemo…”
Ustadosmo svi kao jedan.Oni krenushe ka vratima.
“Chekamo te ispred”,reche jedan od njih.
Bacih pogled ka satu.Tachno 3.Ali sat vishe ne kuca.Stao je.A znam da ga je zhena navila,pre nego shto je legla.Vatra u kaminu,i dalje gori…
Poljubih voljene u chelo i brzo izadjoh napolje.Oni i dalje spavaju…
Napolju svetlost sa istoka svetli josh jache.Jaka svetlost,nikad vidjena.Svetlost koju ne mozhete ni da zamislite,svetlost koja je jacha od samog Sunca.
Uhvatishe me za ruke.Sledeceg momenta,bili smo u vazduhu.Leteli smo brzo,brzhe od bilo kog aviona,ikad napravljenog.Ali vetra nije bilo.Nije mi smetalo,shto se krecemo tako brzo.Nishta nisam stigao da vidim od velike brzine.Samo sam primetio,da letimo preko neke velike vode.Znao sam.To je okean.Idemo na drugi kontinent.Svetlost nam je ostajala za ledjima.
Nije proshlo ni nekoliko sekundi,a vec smo se spustali.Video sam neka svetla.Neka zgrada.Nisam znao da josh uvek postoje.Spustili smo se ispred ulaza.Jedan od Andjela reche:
“Odavde morash sam.Mi smo te doveli.Morash da se popnesh na vrh ove zgrade.Tamo cesh videti Sinove Zla.Ostalo osecash,shta morash uchiniti!”
U sledecem trenutku,nije ih bilo.
Dobro.To je to.Znam shta mi je chiniti.Krenuo sam ka ulazu zgrade.
Zgrada je bila visoka 666 metara.Na ulazu su stajala dva stuba,a na stubovima ispisano neshto na latinskom.Priblizhavao sam se ulazu.Dva strazhara,stajala su na vratima.Imali su pushke u rukama.Kako sam se priblizhavao,mach je pocheo jache da svetli.Izvukao sam ga iz korica,i ispruzhio ispred sebe.Primetili su me.Kako cu machem protiv pushaka?
Okrenuli su pushke ka meni.Ishao sam ka njima,sve blizhe i blizhe…
Odjednom,pushke su pochele da gore.Bacili su pushke i pocheli da bezhe.Jedan na jednu,drugi na drugu stranu.Ushao sam u zgradu.Primetih na jednom stubu pishe:”VIKARIVS”,a na drugom:”FILI DEI”.
Tamo me je chekao otvoren lift.Ushao sam unutra.Pritisnuo sam dugme na kome je pisalo 666.Lift je krenuo.Polako je ishao.Mogao sam da posmatram,shta se nalazi po spratovima,bio je od stakla.A po spratovima,samo blud i greh…
Kako sam se penjao,sve jache i jache.Sve gore i gore.Alkohol,droga,orgijanje…
Treshti neka muzika,meni nepoznata…
Chim su ugledali Krst na mom chelu,pocheli su da vrishte i da bezhe.Pokushavali su da bezhe.Ali uzalud.Jedini izlaz je bio preko ovog lifta,u kome sam se ja nalazio.
Ali podanici zla,nisu smeli da pridju liftu.Svi su bili obelezheni znakom Zveri…
Svaki sprat kroz koji sam prolazio liftom,pocheo je da gori.Goreli su svi.Na sve strane vrisak i metezh.Uzalud su trazhili prozore,nije ih bilo.Zgrada je lichila na vatromet.Kako sam se peo,goreo je sprat po sprat…
A onda…Zvono.Stigao sam.Zadnji sprat.Odvojen od ostalih spratova.Vrata lifta su se otvorila.Polako…
Gledam.Gospoda neka.Svi isto odeveni.U crnim smokinzima,sa lentom preko ramena.Na grudima neke oznake.Na lentama pishe,”33. stepen”.
Svi su me gledali.Niko nije mrdnuo.Samo su posmatrali mene i moj Krst na chelu.Sedeli su za stolom.Njih shestorica,jednakih.I sedmi,koji je sedeo na prestolu u chelu stola.Na samom vrhu prestola,nalazilo se je neko oko.Pomislih…”33. stepen”…Hmmm…Neshto mi je poznato…Ono oko…Vidjao sam to ranije…
Da!Bili su to Masoni 33. stepena.A onaj shto je sedeo za prestolom,bio je u samom vrhu Piramide!
Iza njega nalazio se je neki veliki gong.U obliku okruglog shtita.A na njemu,obrnuta petokraka zvezda.Pentagram.To je to,dakle.Tu smo.To su oni,koji su sledili zlo,koji su doveli do svega ovoga i koji su podanici Nechastivog!
Oseto sam gnev.Krv mi je navrla u ochima.Izvukao sam mach i pocheo da ih sechem.Leteli su udovi na sve strane…Pucale su kosti…Krv je shikljala po mome licu…Ta smrdljiva i odvratna krv.Ta krv zla i otrovna.Krv zlobnika koji su doneli zlo na ovom svetu.Krv,koja je bila stara koliko i ljudski rod.
Sekao sam ih.Sekao sam im glave.Svetio se za svo zlo koje su pochinili.Srce mi je lupalo jako…U sledecem momentu,ostao je samo onaj na tronu.Svi ostali bili su obezglavljeni.
Pocheo je da moli i preklinje.Pocheo je da nudi i da obecava.Taj,koji je lekovima trovao zdrave ljude.Taj,koji je sakrivao lekove za teshke bolesti,pre rata.Onaj,koji je zarad novca i moci unesrecio mnogo ljudi,ugasio mnoge porodice…On je meni nudio.On me je preklinjao,trazhio milost.Nudio mi je sve shto zhelim.Nudio svo zlato sveta,jer je ono bilo u njegovim rukama…
A sve shto sam zheleo,to sam i uchinio…Sve shto sam u tom trenutku zheleo.Krst na chelu,josh jache je zasijao.Zamahnuo sam machem,visoko iznad glave.Krenuo sam.Najjache shto sam mogao.Bez Milosti!
Kako je sedeo,presekao sam ga po dijagonali.Od levog ramena,do desnog kuka.Shiknula je ta najcrnja krv po mome licu.Kapi su padale,na crveni mermer.Tek onda sam video kako je ta krv crna.Kako smrdi na sagoreli sumpor…
Dok sam vracao mach u korice,krv mi je curila sa lica.Okrenuo sam ledja tome nishtavilu,i krenuo ka vratima lifta.
U tom momentu,zachuo sam jaki prasak.Brzo sam se okrenuo,sa isukanim machem.Vrh macha,bio je visoko podignut.Onaj gong se otvorio.Iz njega je polako izlazio neki chovek.
Sledeceg momenta,stajao je na nekoliko koraka od mene,prelepi momak u smokingu.Imao je jarko crvenu leptir-mashnu.
Pogledao sam ga.Znao sam ko je to.Znao sam da je ta lepota prokleta.Zubi beli prelepi.Ochi crne,najcrnje.Crnje i od uglja koji smo kao deca,secam se,gledali po podrumima.
I taj osmeh.Cinichni…
Opet sam osetio gnev.Opet su ruke pochele da mi drhte od srdzbe i gneva…Sakupio sam snagu.Krenuo na njega!Zamahnuo sam jako.Zheleo sam da mu glavu isechem na pola.Mach je poleteo ka njegovom chelu.Vec sam ga video presechenog na pola,jer je u meni bio gnev svih unesrecenih ljudi ovoga sveta.
Ali,na nekoliko centimetara od njega,mach se je odbio.Kao da je imao neki nevidljivi shtit.Neku barijeru oko sebe.Pao sam unazad,na ledjima.Jedva sam uspeo da zadrzhim mach u rukama.Pocheo je da se smeje.Dubokim,promuklim glasom,glasom iz samog pakla:
“HAHAHAHAHAHAHAHA”,reche”DA LI ZNASH TI KO SAM JA?!MISLIO SI DA JEDAN OBICHAN SMRTNIK,MOZHE MENI DA PRESUDI?!HAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA…SADA CESH VIDETI SVE BLAGODETI PAKLA!HAHAHAHAHAHAHAHAHAHA…”
Krenuo je ka meni.Pomislih.To je to.Nisam uspeo.Izneverio sam sve.Sve ljude,sve sile dobra.Dozvolio sam da zlo pobedi.Nisam uspeo.Shta ce biti sa mojom porodicom?Njih sam izneverio.Umrece u mukama,zato shto ja nisam uspeo…
Krenuo je ka meni.Ochi su mu svetlele bojom pakla…Gotovo je…Kraj…
U tom momentu,zachushe se neke jake trube.Bio je to zvuk,kakav niko nikad nije chuo.Dolazio je iz pravca svetlosti sa istoka.Andjeli su svirali najlepshu muziku.Muziku,koja je davala nadu.Muzika,koja je probudila sve ljude na svetu,muzika koju su svi chuli…
A onda…Jaka svetlost,iza mojih ledja.Toliko jaka,kao da je sva svetlost sa istoka stala u ovu sobu.Prelepa svetlost,koja se sastoji od svih boja.Svetlost,nad svetlostima…
Nechastivi,koji me je napao,pocheo je da vrishti.Ochi su mu izgorele,od jachine ove svetlosti.Vrishtao je,nije se vishe smejao,kao ranije.Okrenuo sam se ka svetlosti.Polako.Znao sam.Bio je to ON!
“”"# JA SAM ALFA I OMEGA,JA SAM POCHETAK I KRAJ.JA SAM ONAJ SHTO REKOH DA CU SE VRATITI,JA SAM ONAJ KOGA CHUVATE U SRCU I KOGA CHEKATE!JA SAM VASH SPAS #”"”!
Osetio sam neku toplinu.Vishe u srcu nisam osecao gnev.Samo ljubav.Najjachu ljubav,kao nikada do sada.Srce mi je bilo puno ljubavi i srece.Najlepshi osecaj,koji sam ikada dozhiveo.ON je stajao ispred mene.ON,za koga sam spreman da poginem u svakom momentu,iako ON to nikada ne bi trazhio od mene…
Kleknuo sam.ON mi je prishao.Podigao me.Pogledao me je u ochi.To je neshto najlepshe shto sam video ikada.NJegove ochi.Kroz njih sam video chitavu Vasionu.NJegove ochi,chinile su Vasionu.Sav je blistao.ON je bio ta svetlost i doshao je kao shto je i rekao.ON je onaj koji nas nikada nije izneverio.JEDINI.
Pogledao me je josh jednom.Osmehnuo se.I dodirnuo me je rukom po chelu.
Izgubio sam svest.Ili nisam.Na trenutak,mozhda,samo.Na trenutak,zatvorio sam ochi.
Otvaram ochi…Sledece shto vidim,stojim ispred kuce.Gledam kucu,a ona obrasla sva u ruzhama.Napolju Sunce sija.Iako je noc.Znam da je noc.
Chuje se pesma rajskih ptica,izmeshana sa pesmom Andjela.Kuca vishe nije kao shto je bila.Ona je prelepa.
Ispred kuce,stoji moja zhena sa sinovima,nasmejana.Cheka me.I oni me chekaju.
Dodirujem chelo,Krsta vishe nema.Gledam ka ruci,gde mi je mach.
Mach se je pretvorio u buket RAJSKOG CVECA,buket samo za moju ljubav,samo za moju zhenu.Najlepshe RAJSKO CVECE,koje kao da je napravljeno od same duge…
Grlim i ljubim svoje blizhnje,radujemo se novom zhivotu,zhivotu koji se sastoji samo od lepote,ljubavi i istine!
Pruzham zheni onaj buket cveca.Ona se smeje,srecna je,grli me i ljubi.Deca se raduju,srecan sam shto ih sve ponovo vidim!Shto smo opet zajedno i shto cemo biti srecni do vechnosti.
A sat koji je stao tachno u 3,pochinje ponovo da kuca…

WuYah…

The Last Shall Be First…

Tagovi



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana