Lezim zdrobljena u depresivnoj sobi, navodno renoviranog odelenja zemunske bolnice. Telo mije zgrcheno u neprirodni polozaj, koji mi je jedino podnoshljiv.
U glavi bol. Neshto od pritiska, a neshto od muchnog straha I neverice, kojima su obavijene moje haotichne misli, koje kovitlajuci, neprestano udaraju o iste ogrubele coshkove moje spoznaje. Dum, dum, dum, dum,..nikako da se srede I primire.
Ne spavam vec dve noci, od kada su me spakovali u ovaj neudoban krevet, mada mi ni moj vec dugo nije bio bolji. Ne mogu da se namestim, a da mishici opushteno ulegnu u neku prijatnost.
Sasvim sam sluchajno stigla-srecom!
Osetila sam neke neodredjene bolove, a poshto se obichno na iste ne obazirem, sada, kada nisam samo ja bila u ptanju, rekoh sebi, ne seljachi, idi samo chekiraj, proverim dezurno mesto, dam sinu zadatak, dok se malo kasnije ne vratim I odoh.
No chim sam izustila prve simptome I predala dotadashnje papire o mojoj trudnoci, u sekundi su me presvukli u bolnichke krpe I nakachili na igle za tokolizu.
Iglu ne mogu da podnesem ni na filmu, a sada mi dve, svojim bolnim ubodom vire iz obe shake prichvrscene flasterima.
Sestra me zurno gura na lezaju, vukuci za sobom shtender sa bocama iz kojih kaplje spasonosna technost.
Zaglavi me u ugao sobe, pokrije, pregleda cevchice I ode.
Pa stani, mene cheka dete kod kuce, rekla sam da cu samo na kratko.
Ja sledjena. Ne smem da gledam u ruke, koje neprijatno osecam I drzim ih nekako odgurnuto, da nemaju veze sa mnom.
Ne mogu da verujem da mi se ovo deshava. Pa do juche je bilo sve u redu, a sada mi kazu da mogu da izgubim bebu.
Ma sve, sve,..samo ne moja beba,..toliko sam chekala na nju.
Dok su proshle uzasne I zle devedesete, dok se cedilla krv iz novina I ispadale kosti I rushevine iz ekrana, dok su one grozne, bolesne njushke uzvikivale besramne parole, dok su se vracali sakati I mrtvi, dok je prshtao pink, odbijali se spiskovi podrshke pod pretnjom otkaza, dok su se punili kamioni "dobrovoljaca" skupljenih na spavnju, ginula deca, braca I ochevi, dok su putevi ka gradu bili zakrcheni traktorima ljudi sa sivim licima, dok je arkan radio, a ceca blistala,...
A posle,..kada je brujalo nebo nad zatvorenom kutijom moje zemlje, I dok smo se otupeli pravili da zivimo, kao da nije nishta, znala sam da necu da chekam vishe, da samozvani gospodari zivota I smrti nece otici tek tako I da je zivot jedino shto se rachuna.
I kada se razaranje silom umirilo, krenule su ulice.
A sada lezim nemocna I ranjiva I molim se onom u koga neverujem, jer u ochaju koji me je savladao, nemam vishe ni jedan oslonac, ni zrnce snage, sve sam potroshila. Gledam kroz svetolo koje probija iza stakla na vrhu vrata zatvorene sobe I molim da moja beba bude dobro.
A napolju se spremaju nemiri. Do pre dva dana uchestvujem u svemu, a sada mi nishta nije vazano- samo da niko ne strada- to vishe ne mogu da podnesem.
Pa I sve zrtve do sada su bile potpuno besmislene I cela strahota nije smela da se dogodi.
Ujutro ustanem teshko I vukuci stalak sa bocama krenem u kupatilo. Ruke ne gledam. Otvorim vrata, I sudarim se sa guzvom zbijenih zena koje sakrivene pushe sve drzeci se za iste stalke. Prebrojim ih dvadesetak, kazu -pune su tri sobe sa trudnicama sa istom dijagnozom. Godine rata nisu samo nestale.
Komeshanje se zgushnjava, svi prichaju shta se sprema, strepe, zvrndaju telefoni sa novim izveshtajima, sestre, dok daju inekcija preprichavaju najnovije vesti.
Zove muz I kaze da se spremio da krene, da ne brinem, sin je zbrinut, on ce se paziti, da ne zalim- sve ce snimiti, kao da sam I ja bila tamo, svi me pozdravljaju, samo da se smirim, da chuvam bebu, javice se opet.
Napetost raste, u svakom trenutku znamo shta se deshava,..da su krenuli odave I odande, da ih chekaju kamioni na putu, da su ih probili, bacilli u jarak, da je sve vishe ljudi u centru, da se spremaju specijalne jedinice I pavkovic , da govori ovaj, pa onaj, da su ljudi odluchni, da su upali u zgradu skupshtine, policije u Majke Jevrosime, bager, televizija,..da su bacheni suzavci, da je policija odustala, ne zna se za jedinice I vojsku do zadnjeg trenutka,...gori skupshtina, ljudi se penju, policajci u punoj opremi odmahuju pobunjenoj masi,...
Pokushavam da zovem kucu- niko se ne javlja I to mi pojachava tenziju.
Dum, dum- kucka u glavi, dum dum-lupa srce,...lezim nemocna da bilo shta uradim I da prestane .Kada je postalo neizdrzivo-pogledam u one proklete igle I kazem- ok,..bice sve dobro!
Posle jave da je sve gotovo.
Odahnemo svi I vratismo se u stvarnost nashe sobe.
Zove me dete, kaze- mama, bio sam I ja, izvini, morao sam da odem.
Teku mi suze, chekam malo, da mu smireno kazem-u redu je.
--------------------------------------------------------------------------
Tri meseca kasnije, u drami u kojoj smo jedva oboje ostali zivi- rodio se moj drugi sin.
Moje sunce I mesec I moje zvezde.
Posle pakla neizvesnosti, zakorachili u sigurnost.
Zivot je bio jachi!