Tekst je napisao Galeb pre tri dana.
Ne znam kako da započnem ovaj tekst, pa ću jednostavno da krenem i da sročim nešto u jednom dahu, jer imam veliku potrebu za tim. Ne zamerite mi, slobodno komentarišite, želim da znam da li imam istomišljenike u ovome. Možda grešim, u tom slučaju me ispravite. Hvala na vremenu...
Pišem, jednostavno, u trenutku velikog emotivnog revolta. Prosto, ni sam više ne znam, šta mogu i šta smem da uradim, ne bih li se pobunio, dao svoj glas, a na drugoj strani, da ne moram da se plašim za život zbog svojih stavova. Plašim se da "talasam" i da slučajno "provociram" neke ekstremne grupacije, pojedince i ostale varvare, kojima je dozvoljeno da na ulicu iznose svoje kućno vaspitanje. Ništa drugo do kućno vaspitanje. Organizovan kriminal i lobiji u ovoj zemlji ne postoje, budite ubeđeni u to. U suprotnom, ne bismo imali ovo na ulicama. Lobi znači strategiju, znanje, obrazovanje, političku moć, dugoročne ciljeve, itd. Samim tim, prebijanje ljudi po ulici, bili oni stranci ili obični građani sa drugačijim mišljlenjem, dovelo bi celu jednu strategiju i mnogo novca u pitanje. Niko, pri zdravoj pameti to ne bi dozvolio. Dakle zaključno, ovde toga nema, ali čega ima? Ja ne znam, ali ću probati da sročim šta ja mislim...
Ko orkestrira ovu decu? Zašto je to dozvoljeno?
Bio sam godinama okružen navijačima i bio sam jedno vreme deo njih. U daljem tekstu ću da govorim navijači, ali znajte da pravim razliku između ljudi koji vole sport i svoj klub, od onih koji su huligani i varvari.
Znam da država ima tu svoje prste, znam da policija, DB, i ostale frakcije unutar države imaju svoje prste. Droga je jeftinija nego ikad, a najbolju i najjeftiniju gudru valjaju navijači. Ne mogu da odolim utisku koji stičem. Najplastičnije, ide ovako; određeni pravci u državnim strukturama žmure na jedno oko kada su gudra, reket, iznuda i ostala sranja kojima se dominira po gradu u pitanju, i vođe navijačkih grupacija su slobodni da rade šta hoće. Policija im čak i uklanja konkurenciju. Kada ste poslednji put videli obezbeđenje na vratima nekog bitnog lokala, a da nisu navijači ili da imaju veze sa istim? Kada ste poslednji put videli čoveka koji valja koks, a da nije povezan takođe sa navijačima.
Pre par godina, stvorio se trend, s obzirom na njihovu klijentelu, dolaženja istih tih navijača na splavove, u klubove itd. Pravili su sranja, drogirani i pijani, u grupama gde niko nije prelazio 24 - 25 godina. Sredstva nisu birana. Flaša u glavu, štangla u lice ili pak, zapaliti ceo lokal. Sve se ovo dešavalo. Svi to znamo i prepričavamo.
Utisak koji se stiče, je da klinci imaju odnost prema životu oko sebe takav da sebi daju za pravo da se upuste u veliko sranje, jer znaju da se iz njega mogu izvući. Odlazak u istražni, u pritvor ili u padinjak na 30 dana je nešto kao piknik, odmor, zabava, kojim se nekom lošem izgovoru za ljudsko biće daje legitimitet, i javno prepoznatljivo ime i prezime. Malo medijske buke oko takvih likova, zarad gledanosti, tiraža i senzacionalističkog pristupa stvarima, pravi od njih heroje, a u građane uliva strah. Baš kao što je to bilo sa voždovačkim klanom devedesetih. Knele je bio, ljudi moji, jebeni heroj. Baš kao i Al Paćino u jebenom Scarfaceu. Ali, da ne širim na ove trivije. Šta od toga ima država? Šta od toga imaju te interesne grupe koje im dozvoljavaju takvo ponašanje?
Moj stav je da oni imaju besplatnu čeličnu pesnicu za gerilsko ratovanje na ulicama gradova. U zemlji, gde se sve grupacije dele na dve velike navijačke grupe, upravo te vođe imaju veliku moć, da na jedan telefonski poziv dovuku ko zna koliko hiljada ljudi na ulice. Ako mene pitate, moje skromno mišljenje je da je to armija. A šta drugo može da bude?. I to je poznato, oni su uvek bili sila osovina, koja zbog ideologije, uz malo gudre i alkohola srlja. Vođe zovu, prave profit, poštuju dogovore, a klinci posle četiri piva pale ambasadu i dokazuju se tako što ubijaju strane državljane. A onda, mi plaćamo cenu i sedimo zaključani u hladnoj sobi bez struje i vode, poznatijoj kao Srbija. Ta masa je lomila bitne trenutke u novijoj istoriji mnogo puta. Setimo se Maksimira, 9. marta, 5. oktobra. Ko je stajao na Trgu Republike pored Vuka Draškovića na snimcima devetomartovske revolucije? Knele. Jebeni Knele, u svojoj kožnoj jaši. Sada, kada je nova vlast tu gde jeste, upravo delom zahvaljujući ovim gerilskim ludacima, došlo je vreme za naplatu i prave vođe države i grada su upavo do juče potpuno marginalne desničarske grupe i organizacije, koje za cilj imaju političku moć, a podržavaju ih navijačke grupacije, koji za cilj imaju profit.
Nije to slučaj samo kod nas. Svuda je tako. Evo, skorašnji slučaj Neda Agha Soltani ( http://www.youtube.com/watch?v=HJNqP5PmDXw ), gde je snajper ubio devojku na sred ulice, za vreme studenskog mirovnog protesta zbog izbora u Iranu. Tiranija, i svi su u čudu i šoku, kao da svet, a posebno mi i Vi ne pamtimo Suadu Dilberiović ( http://en.wikipedia.org/wiki/Suada_Dilberovi%C4%87 ), koja je bila manja senzacija, samo zato što nije postojao mobilni telefon da snimi ovaj događaj. Suada Dilberović je takođe bila studentkinja iz Dalmacije, koja je bila prva žrtva rata u Sarajevu. Pogodite, upravo je na studentskim prostestima zbog svega što se dešavalo, nju ubio snajper, na očigled hiljada ljudi koji su bili na ulicama. Ali, izgleda da ovakve stvari brzo zaboravljamo. Ili, hoćete nešto novijeg datuma što može da se poredi sa ovim incidentom danas? Šta je sa malim Dušanom Jovanovićem, romskim dečakom koji je brutalno izgubio svoj život u noći 18. oktobra 1997. godine, kada ga je grupa skinheadsa pretukla na smrt ispred prodavnice u Beogradskoj ulici, dok je išao u istu da kupi flašiu koka kole? U jednom trenutku bezbrižno dete ide po koka kolu, a 10 minuta kasnije ostavlja svoj život na pločniku. Grupa skinheradsa ga brutalno prebija, pesnicama, cokulama i olukom koji je odvaljen stajao sa strane - do smrti. NIko od njih, u trenutku zločina, nije imao više od 18. godina. I evo, 12 godina kasnije, Bris Taton podleže povredama, jer je sedeo u kafiću u centru grada i pio pivo. Opet stičem utisak o istoriji koja se ponavlja.
Gradonačelnik, ministar policije, načelnik MUPa Srbije i drugi izjavljuju uživo na televiziji više puta, kako na temu osnovnih ljudskih prava "ne dele njihov sistem vrednosti". O čemu bre vi to? Đilas i ostala govna, uvaljuju kurac Dačiću, jer se partije ne gotive, a sa druge strane, istraživanje naroda je pokazalo da Povorka Ponosa nije "poželjna" stvar u ovoj zemlji i oni se postavljaju tako da se dodvore glasačkom telu za predstojeće izbore. A to, što će na ulicama "teći krv", nikom ništa. Svi ti ljudi, dragi moji prijatelji, imaju ime, prezime, adrese stanovanja i organizacije koje su registrovane i dobro poznate policij. Ali ipak, Mladen Obradović iz Obraza, javno na televiziji poziva na linč. Kako bre? Dokle bre? A najgore licemerstvo su pokazali ljudi, koji u svom neznanju ili strahu od osude okreću leđa i prave se da njih to ne zanima. "Baš me briga za pedere" - govorili su. "Šta koji kurac imaju oni da traže sa tom paradom!" - vikali su i javno osuđivali sve. I svako od njih, bez izuzetka, pompezne govore u svoju odbranu i osporavanje mojih stavova, počinjali su ultimativnim licemerstvom - "Imam ja prijatelje homoseksualce...", ili "Znam ja gomilu gejeva koji su protiv tih paradiranja...". A ne kapiraju, da svojim okretanjem leđa, okreću leđa ljudskim slobodama, pravima i svemu što je dobro u ovom životu. Svojim "neutralnim" stavom, ostavljaju prazan prostor za ove divljake da naprave manevar, kojim će ugorziti svakoga od nas. Povorka Ponosa od prvog dana, prestala je da bude ( mada nikada i nije bila ) povorka za LGBT prava. To je postala povorka za pravo na slobodan život. Borba Davida i Golijata između normalnih građana i divljaka koji upravljaju državom.
Šta vi mislite, kako će Francuska sada da glasa za ukidanje viza Srbiji? Mislim da ćemo ipak, još par godinica da sedimo zaključani u našoj memljivoj, mračnoj prostoriji bez struje i vode. U srednjem veku, daleko od civilizacije i onoga što nas čini ljudima. Za sada smo zveri, ili još gori od njih, jer oni barem imaju hijerarhiju i određen sistem vrednosti.
Teško mi je, žao mi je. Smrću Brisa Tatona, osećam se kao da je umro deo mene i naše pojedinačne i kolektivne slobode. 1997. godine, nisam smeo da prođem pored SKCa, KSTa, Kalemegdana, Studenskog Parka, Pravnog Fakulteta, Mašinca, ili da se vraćam noćnim prevozom i da idem u grad bez ortaka. Zbog skingeadsa. Ja se toga jako dobro sećam, a sećaju se i moji prijatelji koji su prolazili kroz to sa mnom. Sećam se bolnice, batina bez razloga i svog učešća u 5. oktobru. Svega se sećam i ne mogu da odolim ponovo utisku da se istorija ponavlja. Tužan sam, zaista sam tužan.
Mislim da Bris Taton zaslužuje javno okupljanje građana, baš kao što se to desilo kada je ubijen Dušan Jovanović pre samo jedne decenije.
Svako ko se ne slaže sa mnom u svemu ovome, može slobodno da me izbriše iz prijatelja, jer ja takve ljude i ne želim da poznajem. To je moje pravo, ili ću i zbog ovoga da dobijem batine?
Galeb.