LEPA USPOMENA-LOŠ KRAJ

jande92 RSS / 29.09.2009. u 10:48

Da, to sam ja...da, da, da, da to sam ja.. da malo sam se promenila!

Ne znam da li se sećate ove pesme Riblje Čorbe, ali ja sam je pre nekog vremena proživeo u pravom smislu te reči.

SVAKO MOŽE BITI VOLJEN-ALI TO NIJE OBAVEZNO! Neko od ''onih'' pravila koje ko zna zbog čega primetite tek nakon upotrebe.

Leta devedesetih godina prošlog veka odlučim da odem sa još dva druga na letovanje. To je vreme kada su nam roditelji primali neku bednu platu od 2-3 soma maraka, tako da nam je ostalo samo da se udenemo izmedju plate i akontacije, pokupimo svotu crvenih ''konjića'' i krenemo na put.Grčka mi je bila sigurica te godine krajem avgusta sa matorima tako da se ja sa drugarima opredelim za tada jadnu Budvu.Njih dvojica su imali devojke, a nije bilo moderno da se ide sa njima, te mi krenusmo put Bara, vozom, na svoje momačko petnaestodnevno putešestvije. Našli smo stan 100 metara od plaže (vazdušnom linijom), i još u vozu se dogovorili da će mo samo da se zezamo sa ribama, ništa ozbiljno, nego da letovanje bude sa dosta alkohola, igre i zajebancije koja je još u vozu odpočela jer je jedan drug upovraćao konduktera.

Šta ćeš lepše, solo momci, studenti, lova, i gužva. Prepodne nije bilo šanse da nas vide jer nismo mogli da se proboravimo pre 12, ali zato kad izadjemo ludnica.Prvih dana gazdarica stana je htela'' kao nešto'' da razgovara sa mnom, ali ja sam smatrao da nema potrebe i mislio sam da žena hoće da nas opomene da se isuviše deremo, a ja sam znao da je to sve od pijanstva, pa sam je vešto izbegavao.

Medjutim, jednog dana me uhvati nespremnog i reče: dje bežiš delijo, deder sedi da prozborimo koju!Šjedi da te priupitam i zamolim za pomoć. Ja jednostavno nisam imao gde i poče razgovor. Radilo se o tome da u njenoj drugoj kući ima takodje turiste iz mog grada koji su sada u problemu pa me moli da im nekako pomognem. Odosmo do ''tih ljudi'', kad ono tri cure sede u sobi i sve nešto smušeno gledaju i poluglasno pričaju. Tu smo se upoznali, vidim da su ok i krene njihova priča.

-došli smo u Budvu nas četvoro, nas tri i Natašin momak, koga su povele jer ih matori nisu puštali da idu baš same te im je njen momak koga su njihovi roditelji poznavali došao ko vajld karta za letovanje.Grdna zaštita mislim u sebi. Ja moram da priznam da sam tu Natašu primetio prvu i nikako nisam mogao da skrenem pogled s nje, ne zbog njenog konstantnog plakanja već zato što je izgledala kao mis sveta.Mislim da to tada nisam video ništa lepše u smislu grudi, oči glas , noge...ma sve.Elem taj momak kome su poverene tri cure, prvog dana je naleteo na ''neku''koja je ostavila dubok trag na njegovoj duši, te je on posle dubljeg razmišljanja digao svima lovu i promenio turističku destinaciju, ostavivši tri ženske duše bez love i budućnosti. Naivno sam pitao da li imaju povratne karte da se makar vrate kući a da im ja pomognem ostalo. Dobra strana je bila to što su stan platili unapred, mada je gazdarica već pokazala svoju dobrotu davši im klopu. Jednostavno nisu znale šta da rade. Da li da idu kući, šta da kažu, što se same vraćaju peti dan, gde im je drug..haos. Gazdarica je skuvala kafu a Nataša je jecajući stalno ponavljala da je znala kakav je i da je ona kriva što je tako ispalo. Ja sam pri kraju kafe, predložio Nataši da prestane da plače i zamolio je da izadjemo na terasu, na vazduh, da na miru nadjemo neko rešenje. Da li zbog moje mladosti, sunca, mirisa mora i palmi ja sam zanemeo kada sam je ugledao pri dnevnoj svetlosti. Sedeli smo jako blizu, ne znam šta smo pričali, a ja sam mislio brzinom od 1000km na sat šta da kažem i da dodjem do tih usta, tamno zelenih očiju, ruku...

U meni se probudilo ono zaštitničko i ja sam ''presekao'' da ostaju sa nama na letovanju, pa koliko izdržimo. Moji pajtosi su bili veoma iznanadjeni kada su na našoj terasi ugledali 3 para ženskih nogu, naprasno zaboravili na svoje cure kod kuće i krenuli da se bezrazložno utrukuju ko će veći dasa da ispadne pred njima i ukaže im veću pažnju. Tako sam saznao da znaju da peru svoje čarape, da se mirišu i ujutru a ne samo pred izlazak, da prave pice u nemogućim uslovima, spremaju koktele...

Letovanje je poprimilo znake pravog provoda jer je hemija izmedju mladih ljudi učinila svoje.Devojke su oberučke prihvatile našu pažnju, osim Nataše. Ja sam se nekako držao po strani jer sam bio ubedjen da nemam nikakve šanse kod nje, ove druge su već uskočile kod mojih drugara, a njoj malte ne nisu se ni obraćali.

Opredelio sam se za ''filozofski pristup'' tj. nisam je zamarao, mada sam joj ponudio svoje rame za plakanje. To je moje rame i bilo jedan dan, a zatim sam otkrio jednu drugu devojku. Jedno divno i osećajno stvorenje. I dan danas me prodje jeza kad se setim tih dana. To je kad vam se desi savršenstvo u svemu, a vi tada možete da odgovorite svim izazovima koji se stave pred vas. Ja sam je toliko dobro ''utešio'' da smo se zabavljali još par meseci posle letovanja. Kako smo ''ekslodirali'' tada, kasnije su nam emocije pale, u smislu da smo uvek tragali za hemijom i energijom koju smo tada imali, ali taj naboj je bio neponovljiv. Rastali smo se prijateljski, iz razloga što je otišla u drugi grad na studije. Neverovatno, nije mi teško palo, a uvek, kasnije u životu kada bi mi bilo teško zbog neke žene, ja sam u mislima uvek mislio na nju i na ''naše vreme''. To mi je pomoglo da prebrodim neke druge krize sa devojkama, jednostavno to mi je uvek treperilo u srcu. Jednom, ali samo jednom sam je ''nagazio'' na novoj lokaciji recimo posle godinu dana od rastanka. Verovatno sam tragao za nečim. Nije mi smetalo što ''ima momka'', a nije bilo nikakvog opiranja. Jednostavno se desilo-drugarski.Slatko smo se smejali našem ''nagonu'' a ja samo što nisam počeo da se izvinjavam što ''upadam'' kod tudje devojke. To nismo bili mi, samo seks.Kasnije me je pozdravljala preko jedne od cura sa mora (koja je danas supruga mog druga), ali su i one izgubile kontakt.

Vreme današnje, skoro dve decenije posle.Jurim službeno za bgd, psujući atoputem majku tursku zbog gužve jer kasnim na sastanak. Stižem i još veće sranje, bgd prekopan, pola ulica zatvoreno za saobraćaj, štrajkovi, a ja kasnim li kasnim..Idem na jedan sastanak, na drugi i već dobro nadrkan rešim da se malo prošetam knezom, čisto da razbistrim misli i da sačekam kolegu koji ''ima neka posla'' po Beogradu. Skrećem pre kneza ka Mažestiku u nameri da krenem ka ''onim''kafićima da se nagledam današnje lepote. A tamo, ludnica, gužva, leto...vidim nije mi mesto u odelu sa kravatom izgledam kao inspektor, pa se vratim u Mažestik da budem najmladji. Naručim votkicu i kafu bez šećera i krenem da spuštam pritisak. Listajući štampu, primetih jednu gospodju kako šeta maltezera koji joj se ote i pravo kod mene. Ja i nisam ljubitelj pasa te ga lagano uglancanim timberlinkama ćušnu i on uz  kevtanje otrča gazdarici. Spustio sam pogled i osetio pogled na sebi.Ispred mene je stajala dobrodržeća godpodja, doterana, sa gabana naočarima, urednim noktima i dobrom linijom. Izvinite, rekoh nije mi bila namera da vam uplašim psa, iznenadio me je, rekoh. Ona je i dalje stajal i gledala me. Znam da Mažestik bije glas da ima i ovakvu ponudu,ali ipak je bio još dan. Ona se nije udaljavala i samo je rekla:odelo ti stoji savršeno...Taj glas..nisam mogao da verujem..votku sam progutao sa kockom leda koji me je davio...

Da to sam ja, da, da, da, da, to sam ja, da malo sam se promenila....

Ona zmija koja je godinama spavala u mom stomaku se sada probudila, uspravila i počela da me jede. Pa šta mi je sada? Prošlo je vreme, imam ženu i decu koje obožavam. Šta me sada muči i ne da mi mira? Najgore od svega što je nisam prepoznao, jer je poružnela do neprepoznatljivosti, iz više razloga o kojima ne bih i nikom ih ne želim.Razgovor je tekao tako da je ubrzo pao mrak a da nismo primetili. Imala je najblaže rečeno užasno težak i grozan život, ima jedno dete i posvećena je sada samo njemu. Nema nikoga bližnjeg u velikom gradu i dani su joj svi isti. Kuća-posao-pidžama, radnim danom a vikendom neka dobra knjiga i šetnja pored Save-usamljenost.Prosto reči koje je izgovarala nisu bili u skladu sa onom osobom koju sam poznavao. Nigde nije bilo nežnosti u govoru, vreline u njenim pokretima, oblizivinje usana koje sam obožavao, čak je i parfem bio težak..Ja sam sam pričao kao navijen i imao sam utisak kao da me neko tera da lajem.Razmenismo telefone da se čujemo i onako ko službeno se rastadosmo. Ja sam ubio još tri votke, a kolega kad je to čuo predloši da krenemo kući, a da on vozi.

Imao sam utisak kao da sam nešto ja kriv, nešto nisam odradio da kraja, a trebao sam. glava mi je bila teška, noge takodje i vukao sam se kući kao da imam 70 godina.Put je tekao a meni nije smetala gužva na rampi, turci...samo me je prenu sms sa mog telefona.Poruka, odnedavno poznat broj: znas nemoj da me pogresno shvatis, ali kad kod mi je bilo teško u stvarnosti, ja bih se rado prisećala trenutaka provedenih sa tobom..to mi je mnogo pomoglo da izadjem iz svih kriza..javi se da pričamo..

Kolega me upita: da zatvorim prozor, suze ti oči? Ne, rekoh: otvori da dodjem do vazduha, zagušljivo je...

P.S na slici nije ona, ali neverovatno liče..

Atačmenti



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana