Pakao, to su drugi (L'enfer, c'est les autres, Hell is other people), Žan Pol Sartr
Kažu da je američki pisac Henri Miler (Henry Miller), koji važi za jednog od rušilaca gradjanskih seksualnih tabua u književnosti, imao poseban pristup u svojim romanima: on daje "red seksa, red filozofije".
Premda je moja namera mnogo jednostavnija, ja sam slobodan, kao što se iz naslova vidi, da ovom prilikom pribegnem formuli «red životinje, red filozofija». Zapravo, nakon prošlog bloga «Životinjke, čemu?», ja moram da dodam ovaj kraći tekst, kako bih nešto pojasnio. Ili dalje zamrsivao?
Bilo je očigledno, a to sam već rekao komentarišući vaše komentare sa prošlog bloga - da je mene bila inspirisala «Priča broj dva» - dakle ukazivanje Simone de Bovuar (Simone de Beauvoir) na stav književnika Žana Ženea (Jean Genet) - da on ne vole ljude koji vole životinje. Medjutim, činjenica je da sam ja te Simonine reči namerno istrgao iz konteksta, onako kako je to meni odgovaralo u datom trenutku, kako bih jednostavno pokazao da postoje takvi ljudi, dakle, oni koji ne vole ljude koji vole životinje, misleći pritom na domaće životinje/kućne ljubimce. To ukazivanje me je zapravo više zanimalo nego ona «Priča broj jedan» - o Jesenjinovoj «Keruši», divnoj pesmi koju smo svi, manje više, voleli u našim ranim godinama.
A zašto sam ja Simonine reče istrgao iz konteksta? Sme li se i može li se tako?
Pa radi se o tome da Simona de Bovuar, u svojoj autobiografiji, nije citirala reči Žana Ženea kako bi objasnila samu sebe, niti pak Ženea, već nekoga koga je, ponekad, volela više nego samu sebe - svog životnog partnera/nevenčanog muža Žana Pola Sartra (Jean-Paul Satre). Evo njenih reči u celini:«Doista, kao Antoine Roquantin u 'Mučnini' (La Nausée) i Sartre se užasavao nad izvjesnim društvenim kategorijama, ali ga nikada nije užasavala ljudska vrsta u cjelini: njegova je strogost ciljala samo one koji su javno ispovjedali kako obožavaju ljude. Evo, pred nekoliko godina, neka dama koja je uzdržavala jedno deset mačaka, upitala je Jeana Geneta prijekorno: 'Vi ne volite životinje?' - 'Ja ne volim ljude koji vole životinje', odgovorio je on. Bijaše to Sartrov stav prema čovječanstvu». (Podvlačenja su - moja).
Tako, dakle. Simona, koja je i sama filozof, uzela je primer Ženeovog negativnog odnosa prema ljudima koji vole životinje, sa ciljem da objasni Sartrov odnos prema čovečanstvu. Jer, ispada, da Sartr nije voleo ljude koji javno iznose kako vole (dobro, obožavaju) druge ljude, makoliko, navodno, nikada nije mrzeo ljude - kao vrstu u celini.
O tome se može diskutovati, odnosno filozofirati.
Da li sam pogrešio što sam bio izvadio iz Simonine knjige samo ono što se odnosilo na odnos Žana Ženea prema domaćim životinjama? (Uzgred budi rečeno, Žan Žene je jedna zanimljiva književna ličnost: umnogome uvrnut kao čovek, svojevrstan okoreli kriminalac, ali je piktoreskan književnik i odličan dramaturg, tako da se, recimo, njegova drama «Sluškinje» /Les bonnes/ i danas prikazuju u pozorištima širom celog sveta; nema teatrologa u svetu koji ne zna za Ženea). Nadam se da nisam pogrešio, jer me je u datom trenutku interesovao baš taj aspekt čovekovih interesovanja. A to da je na toj liniji Sartr imao odnos prema čovečanstvu, interesovalo me je manje, jer se ne bih usudio da po tome ulazim u kraće diskusije ove na blogu.Medju komentarima na prošli blog, bilo je svakako više negativnih reakcija na Ženeov stav «da ne voli ljude koji vole životinje», ali mi se posebno dojmio komentar kolege Ripa Kirbija, koji se retko javlja (ali uvek daje zanimljive komentare). On je jednostavno rekao: «Ne volim mizantrope. Zato izbegavam ljude. Dakle... ».
Naravno, vujaklijski rečeno, mizantrop je 'čovekomrzac', ali i 'osoran i povučen čovek'. Ja sam zažalio što Rip Kirbi nije bio voljan da malo pojasni svoj stav, pa i da ga elaborira, jer u pitanju je značajna natuknica, koja se može shvatiti na više načina. (Jedan od načina je, svakako, poverovati da je bolje biti filantrop (φιλάνθρωπος) nego mizantrop (μισάνθρωπος), mada filantrop ne bi smeo da izbegava ljude, što Rip Kirbi, verovatno u šali, kaže... ).
Eto. Smatram da je vredelo napisati ovaj (novi) blog zbog ove tri rečenice:
(1) Žene: «Ne volim ljude koji vole životinje»;
(2) Bovuar: «Sartr ne voli ljude koji javno ispovedaju da obožavaju ljude, te da je takav (kao Ženeov, da ne voli ljude koji vole životinje) i njegov stav prema celom čovečanstvu» i
(3) Rip Kirbi: «Ne volim miznatrope. Zato izbegavam ljude. Dakle...».
Da rezimiram. Ja smatram da postoje ljudi koji ne vole životinje baš kao što postoje ljudi koji vole životinje. Verovatno su ovi drugi u većini. Medjutim, oba stanja su normalna. To da bi trebalo da svi težimo pozitivnom, a ne negativnom - nije tema ovog bloga; normalno je da treba da težimo pozitivnim kvalifikacijama, samo pritom moramo znati, kao što ja znam - da postoje osobe koje se naprosto uguše u želji da - sve bude pozitivno, he, he, he...
Kao moto stavio sam famozne Sartrove reči «Pakao, to su drugi». O njima ima mnogo kontraverznih ocena i objašnjenja. Kažu da je čak bilo i disertacija na tu temu. Najjednostavnije tumačenje tih reči jeste da je Sartr verovao da drugi ponekad stvarno mogu da budu za nas - pakao. Jer, ako ostavimo po strani hrišćanski smisao pakla, u običnom govoru pakao može da znači nešto neprijatno, mučno, nepodnošljivo. Prema tome, život i druženje sa drugima može voditi u nesporazume, mučenje, odnosno u - pakao.
U vezi sa iznetim, prilično se nameće stereotipno pitanje da li treba da mi, u našem svakodnevnom življenju, volimo bližnje svoje. U načelu da, ali u praksi to najčešće nije slučaj. Naime, o tome da li je i koliko razumna biblijska izreka: «Ljubi bližnjeg svog više nego samog sebe» ima mnogo protivurečnih mišljenja, pa je bolje da to ostavimo za neki drugi put.U medjuvremenu, nastojmo da volimo životinje! I, naravno, ljude oko nas!
P. S. Ja ponavljam ovu sličicu mačeta i lava, jer ponekada uhvatim sebe da ne znam da li sebe vidim kao lava ili kao mačeta.