Pet dana pre održavanja prve prave Povorke ponosa (2001. godine se desio samo pokušaj), organizatori i cela LGBT zajednica su postigli rezultat kakav se na Zapadu ne bi mogao postići ni mesecima dugog i upornog rada. Posle usvajanja Zakona o zabrani diskriminacije, mislio sam da će njegovi protivnici (a samim tim i protivnici Povorke ponosa) biti mnogo pametniji, da će iz cele ujdurme oko zakona nešto naučiti i da će se ubuduće „boriti" na mnogo pametniji način. Međutim, izgleda da cela ta šarolika ekipa ne ume da se odmakne dalje od „smrt pederima", „stop paradi", „spremni smo i čekamo vas", „razbićemo vas", „pobićemo vas" i „prebićemo vas". Ako već iz ratova 90-tih nisu ukapirali da se nasilje nad drugima i drugačijima uopšte ne isplati, nadao sam se da će uspeti da do ovog zaključka dođu makar u poslednjih par godina.
Prvo, najavama o nasilju, povećana je „važnost" svake vesti koja se tiče Prajda. Dakle, sve informacije, pisma i akti podrške ne bi bili ni izbliza interesantni medijima i javnosti, da nije onih dosadnih i neisnpirativnih pretnji pripadnicima LGBT zajednice. Da su, naprimer „Obraz" i ekipa ćutali, bilo bi tek nekoliko vesti o Prajdu, mediji bi pokrili sam događaj i još par stvari. Ovako, svaki detalj o Prajdu je vest, svaka nova podrška je zanimljiva za medije. Novinare zanima ama baš sve o Prajdu i to će tako ostati i narednih nedelju dana.
Drugo, ispostavilo se da lepeza mrzitelja svega drugačijeg ne ume da smisli ništa drugo sem da „se spremi da tuče učesnike parade". Bez obzira šta policija misli o ovom ili onom događaju, pre ili kasnije se morala staviti tačka na nasilje kao oblik izražavanja neslaganja. Neverovatna erupcija pretnji je samo učvrstila policiju u uverenju da skup mora biti sasvim zaštićen. Trenutno je vidljiva namera ekipe mrzitelja da napadne policiju kako bi došla do učesnika Povorke, što je u startu još jedan autogol.
Treće, mediji koji podržavaju „vrednosti" protivnika Zakona o zabrani diskriminacije i Povorke ponosa su tokom donošenja zakona zdušno izveštavali kako će „sveštenici morati da venčavaju gej parove". Naravno da se to posle usvajanja zakona nije desilo. U toku pripreme za Povorku ponosa, isti mediji su se fokusirali na navodne sukobe među organizatorima. Naravno da postoje različita mišljenja, različiti pristupi i da u celom procesu dolazi do promena. Na sreću, LGBT organizacije nisu nacionalistički papagaji koji se busaju u prsa prizivajući nacionalno jedinstvo, niti smatraju da je strašna stvar misliti različito. Štaviše, pogrešno su pericipirali da se u LGBT organizacijama sve vrti oko novca (grantovi koje dobijaju ove organizacije su ekstremno mali), da će se svi uplašiti na prvi poziv na nasilje od strane „Obraza" (LGBT osobe žive u atmosferi nasilja i napada na njih, pa ovo nije bilo ništa novo). Još veća greška je bilo percipiranje LGBT zajednice kao monolita koji će se opredeliti „ZA" ili „PROTIV" Prajda, isto kao što „narod" ne misli onako kako ova ekipa zamišlja.
Četvrto, pretnje nasiljem su već sada stvorile empatiju kod velikog broja ljudi koji inače ne bi bili solidarni sa LGBT zajednicom. Umesto neutralnosti, mnogi su već sada izabrali podršku Povorci ponosa. Ukoliko se pretnje nasiljem realizuju ili neko bude povređen, broj onih koji će podržati Povorku će se povećati, debata u javnosti o tome će biti još veća, a svako ko opravdava nasilje će biti još više izložen kritici, a pritisak na državu da reaguje će biti dupliran.
Peto, navodne miroljubive inicijative („izmeštanje Prajda na Ušće" i „Porodična šetnja") nisu dale ama baš nikakvog rezultata. Iako su se autori obe inicijative ogradili od nasilja, ostaje utisak da to nije učinjeno iskreno i da će njihovi članovi učestvovati u nasilju.
Šesto, neverovatna je nesposobnost da se shvati šta je osnovno ljudsko pravo, a da se kao argument za neodržavanje Prajda uzima praksa u Rusiji ili Poljskoj. Priča o „provociranju nasilja" i „ispoljavanju seksualne orijentacije u četiri zida" pada u vodu čim se pročitaju Ustav i zakoni Srbije. Koga mrzi, neka pročita samo član 21. Zakona o zabrani diskriminacije i biće mu dovoljno.
Zbog svega ovoga, 5 dana pre održavanja, Povorka ponosa je već postigla mnogo veći efekat nego što se moglo očekivati. Protivnici i dalje deluju kao guske u magli koje se trude da napadnu automobil koji upravo prolazi. Magla će se podići, automobili će od sada prolaziti stalno.