Depresivno doba..odkad znam za sebe.
I to ne u onom, na prvu loptu, smislu
još jedan prođe dan...ode život i tajrad...
Već:
Meni se dok sunce još uvek
pretenciozno gori sve pod sobom,
kao da ne vidi i ne zna da je to sada već iskosa...
da mu izmičemo,
uvek vraća pomisao na nesporazum,
raskorak u kome živimo,
a sve nadajući se nedostižnom skladu.
Sve u meni se buni
protiv spiralnog neba koje
mi pod formom različitih mogućnosti
i slobode izbora nudi konfuziju
i lažne nade..
Pa prošli smo to mnogo puta
sunce, nebo i ja
u besmislenom, fol prirodnom
ciklusu...sa sve vodom - utehom
biljem - odmorom za sluđene oči
i mostovima...kao pruženim rukama...
Nego:
Dođi! Otvori pogled da nestanem tu.
Da se onda kao živa u sitnim kapima razlijem
po te bi ce lom...
Obuhvatim i
na klavijaturi tvoje kičme lagano odsviram
sveobuhvatnu tišinu.