Beli kamen ispred moje kuce gazili su mnogi. I zvani i nezvani. I znani i neznani. Gazili su, al’ ga zgazili nisu…
I opanci, i nadrndane vojnicke cizme. I cipele i bose decje noge. Gazili ga srecni, gazili tuzni. Neki su ga i sutirali, a neki sakupljali. Jer lep je, prelep…taj beli panonski kamen.
Blato ga je prljalo, krv ga u crveno bojila, kise su ga prale. Vetrovi ga dizali. I kad opet sve prodje, ostajao je beo, na suncu bljestav, taj kamen ispred kuce moje.
Jednom su dosli neki da put grade. Hteli su preko mog kamena asfalt bezlicni da stave. Nisam dao. Platio sam i globu, opstinu tuzio. I dan se danas po sudu motam…ama nedam, nedam taj moj lepi beli…prosto nedam…
Jer ja sam na tom kamenu prohodao. Tu sam igrao krajcera. Od majke bezao kad me sibom jurila. Tu sam i Ljubicu moju fijakerom vozio. Sutra ce i deca moja taj kamen voleti…
A kad umrem…prekrijte mi grob mojim kamenom. Da u miru pocivam, ne trazim mnogo. Hocu da taj lepi kamen, panonsko beli, moj grob zauvek krasi…