Radoznala vlažna crna njuškica pokušavala je da proviri iz kartonske kutije, u kojoj je putovala te ratne 99 iz Beograda na selo, ali su je u tome sprečavale malene dečije ruke, nedozvoljavajući da mrgud od konduktera , u putničkom vozu ka jugu, ugleda njihovo tajno pufnasto blago.
Stalne zvuke sirena, ponoćne eksplozije, podrume i šapat ljudi, zamenile su beskrajne livade, vlažan šumski vetar, poneki ponoćni krik ćuka, i ono što je najviše voleo, veseli bezbrižan kikot dece i malene prste, koji su uporno pokušavali da razvuku i oblikuju tu pufnu, da izgleda baš kao one, plišane, što su dobijale za rodjendane. A on, maleni folirant, glumatao je da to ne voli, bacakao se i sitnim zubićima pokušavao kao da se odbrani, što je izazivalo još veći kikot i oduševljenje dece, jače zagrljaje i pokušaje da ga drže u naručju, prinesu bliže srcu, stisnu jako jako, i tako sačuvaju tu, za sva vremena.
Dve crvene torbe, vlažne oči devojčica obeležile su dan kada se bližio početak škole, i njihov odlazak, a on , onako mali, promolivši glavu kroz ogradu, dugo je gledao niz put u pravcu njihovog odlaska, vetar je nosio njegov lavež, njegovo dozivanje, dok su se crvene torbe lagano pretvarale u tačkice.
Često sam ga tako vidjao, kako kroz ogradu, gleda niz seoski put, sve u nadi da će u daljini ugledati crvene tačkice. Pokušavao sam, da izmedju dva raspusta ukradem delić njegove ljubavi, i taman kada pomislim da sam gotovo uspeo, pojave se one, vesele razdragane, skaču mu u zagrljaj i ruše sav moj trud. A voleo je raspuste, radovao se njima više nego sama deca, znao je da će doći one, da će se juriti po snegu sankati sa njima, praviti sneška, ili bezbrižno šetati po debelim šumskim hladovinama u vrelim julskim danima, znao je da su tada one tu, a kada su one tu, na selu, njemu ništa više i ne treba.
I tako su prolazile godine..
On je poraso veliki i počeo lagano da stari, a devojčice su sve manje bile deca, počele su da postaju devojke, smeh su zamenili ozbiljniji razgovori, na selo im se više nije išlo..... a on je u duši ostao isti, jedno veliko bezbrižno dete.
Zato mu je i bilo čudno što su ovog leta one tu a kao da nisu, mahnu mu u prolazu, pozovu ga, daju po koju kost, ali nema više one igre onog maženja, lupkanja po vlažnoj njušci, toplih zagljaja. Bio je ljubomoran na neke igračke koje su obe držale u rukama, i posvećivale njima isto onoliko pažnje i radosti koliko nekada njemu. Gledao je tužno ka vratima, u nadi da će se pojaviti plavi čuperci, potrčati njemu u zagrljaj, povesti u šetnju, ali toga nije bilo, vrata su ostajala zatvorena, a iza njih se čuo zvuk televizora, ponekad mobilnog i njihov razgovor.
Tih dana, niko nije ni malo slutio da je to bio Medin poslednji raspust....
Danas sam bio u omiljenom vinogradu, jeo zelene orahe, od kojih prsti ne mogu danima da se operu, i birao najlepša zrna mirišljavog lepljivog Hamburga, vetar je donosio zimu, hladne oblake i skupljao uvelo lišce. Po lišću je trčkao maleni pas, skakutao veselo, pokušavajući u meni da nadje prijatelja, druga.
Dugo smo pričali.
Rekao sam mu da je bio jedan pas koga sam voleo, da je imao najtužnije oči, i najbistriji pogled, da njegove radoznale oči koje su treptale na svaku moju reč su mi delovale kao da uvek razume šta govorim i šta želim, reko sam mu, da je on ispunio moje srce, da njega više nema, ali ostao je tu u meni i da nema više mesta za nekog drugog, a on maleni da ne brine, doći će i njemu neke malene dečije ruke, željne igre željne njegovog laveža, doći će neko koga će moći da voli.
Trepnuo je dva tri puta sitnim okicama, okrenuo se i otišao...
Ja sam ostao sam, i jeo zelene orahe, od kojih ruke ne mogu da se operu...
danima...