Kao što često kažem ono što nazivamo ličnom pričom mnogo lakše dopire do naše ljudskosti. Prosto je jezivo koliko je mali taj broj ličnih priča iz rata koji do nas dopire mahom u obliku izveštaja o broju mrtvih (o "klasifikaciji" tih žrtava da ne govorim). Novinar, autor knjiga i dokumentarista Norman Solomon se ove nedelje vratio iz Avganistana. Uz njegovu dozvolu objavljujem prevod jedne lične priče.
Devojčica u Kabulu
Norman Solomon
Juče sam sreo devojčicu po imenu Džulđama. Ona ima sedam godina i živi u Kabulu na mestu koje se zove Helmand izbeglički logor 5. kvart.
Džulđama je pričala o tome šta se desilo jednog jutra prošle godine kada je spavala u kući u dolini Helmand u južom Avganistanu. Oko pet ujutru eksplodirala he bomba. Neki članovi njene porodice su poginuli. Ona je izgubila ruku.
Mekim glasom koji samo konstatuje činjenice Džulđama je opisala te događaje. Njen otac, Vekil Tavos Kan, je sedeo pored nje. Pokazao nam je kopije formulara koje je poslao avganistanskoj vladi.
Kao i drugi roditelji, koji su se skupili u grubom šatoru u ovom zapuštenom kampu, Kan nije postigao ništa koristeći zvanične kanale. On se trudi da brine o svojoj ćerci, a ima i dodatne dužnosti, jer je predstavnik sto porodica u kampu, koji zapravo nije mnogo više od građevina od blata i grubog platna.
Kan pokazuje na plastičnu vreću od nekoliko kilograma pirinča (few pounds u originalu, prim. prev.). Njegova je odgovornost da podeli taj pirinač na 100 porodica.
Osnovne potrebe poput hrane sporadično stižu u kamp, kaže Kan. Donacije dolaze od avganistanskih biznismena. Vlada Avganistana čini jako malo. Ujedinjene nacije ne pomažu. A ni vlada SAD.
Kan naglašava njegovu želju za radom. Imamo znanje, kaže – dajte nam malo zemlje i iskopajte bunar, a mi ćemo uraditi ostalo. Nada nestaje iz njegovog glasa.
Može se reći da je poslednji put kad su Džulđama i njen otac imali smisleni kontakt sa američkom vladom bio kada ih je bombardovala.
Ako bi retorika bila realnost ovaj rat bi bio za podržavanje ljudskih vrednosti. Međutim, retorika nije realnost.
Destruktivnost ovog rata je realnost za Džulđamu i njenog oca. Kao i za stotine porodica u 5. kvartu izbegličkog kampa Helmand i zapravo milione Avganistanaca. Nasilje ovog rata – vojno, ekonomsko i društveno – nastavlja da uništava budućnost. Svaki dan i svaku noć.
Da li je američka vlada zaista spremna da pomogne Džuldžami koja živi svoju svakodnevnicu u bedi izbegličkog kampa? Da li je vlada spremna da potroši ekvivalent cene samo jedne bojeve glave da joj pomogne?
Za sada odgovor je skaredno jasan. Međutim, možda mi možemo pokrenuti promenu obraćajući se predstavnicima i senatorima u Vašingtonu zahtevajući akciju – za Djuldžamu i Vakila Tavosa Kana, za sve ostale napaćene stanovnike 5. kvarta izbegličkog logora Helmand i sve ostale žrtve rata u Avganistanu.
Pomoć jednoj devojčici ili jednom izbegličkom logoru bi mogao biti mali koristan korak u preokretu prioriteta koji se sada sastoje da vlada SAD troši oko 90 procenata budžeta na ratne napore u Avganistanu.
Zvanični Vašington bi sada mogao da krene u pravcu pristojnosti. Helmand izbeglički logor 5. kvart je lako naći. Nalazi se u glavnom gradu Avganistana na Čarahe Kambar putu. Vlada koja koristi satelitske sisteme za navođenje raketa bi trebala da je u stanju da ga nađe.
Objavljeno prvi put 1. septembra 2009.
-------------------------------
Norman Solomon je izvršni direktor IPA (Institute for public Accuracy), nationally syndicated columnist i autor mnogih knjiga uključujući “War Made Easy: How Presidents and Pundits Keep Spinning Us to Death.” po kojoj je napravljen sjajan (must see) istoimeni dokumentarac.
--------------------------------
Beleške na margini
Dok nam iz Avganistana stižu agencijske vesti o kako vojnim tako i "uspesima" "uterivanja demokratije", priče o hiljadama Džulđama ne nalaze put do nas. Veoma sam zahvalan Normanu Solomonu koji mi je (sve zahvaljujući se meni) dao dozvolu da prevodim i propagiram sav njegov materijal. Ovde možete čuti intervju sa Normanom (biće online do 17. septembra) intervju počinje negde sat i 18 minuta od početka programa. Vredno slušanja. Naime, u njemu objašnjava neke detalje, kao što je na primer činjenica da UN ne pomaže ove ljude, jer božemoj oni su samo interno raseljena lica, a ne izbeglice. O pirinču, po njegovoj proceni ta vreća pirinča je otprilike 1 - 1.5 unca po porodici (1 unca = 28.3495231 grama). Možda je čak jače od teksta.